Suze palog anđela

Prekasno je

Gusti zrak ne dopušta joj disati. Guši se u vlastitoj koži, guši se dimom vlastite propasti. Guta suze. Misli ju ubijaju. Buka u njenoj glavi je prevelika.

- Napravi to.
- Nemoj.
- Ubi se.
- Ne želiš to.
- Znam da želiš.
- Bolja si nego što misliš.
- Dno si dna.
- Možeš izaći iz ovoga.
- Nema ti spasa.
- Imaš ljude koji te vole, nemoj ih iznevjeriti.
- Prekasno je za to, već jesi.
- Ima još nade, vjeruj mi.
- Sve je nepopravljivo, glupa si.
- Nemoj gubiti nadu, misli na svoju obitelj, na svoje snove.
- Bit će im bolje bez tebe, a snovi su već odavno nestali. Učini to.
- Nemoj, molim te...

"Prekasno je..." - jedva je čujno prošaputala i shvatila je da se predala.

Odluka je pala. Svaki korak je sve teži. Svakim korakom sve je bliže istini... Istini koja se krije u životu nakon smrti. Bol će nestati, sva ova patnja više joj neće imati pristup. Ispariti će. Još malo i bit će bolje. Još nekoliko koraka.

Bol opet napada. Kao da ju ne želi pustiti na miru... Tuga, bijes, razočaranje, bol... Uvijek ona. Uvijek ta prokleta bol. Kao da joj zabija nož u srce. Ne može više, ne može više podnijeti težinu nesnosne boli. Ubija ju više no išta, ali još uvijek nije mrtva. Ne ubija bol na takav način. Ona ubija puno gore. Postepeno se uvlači u svaki pojedini komadić njene duše, kako bi ju cijelu zauzela i vladala njome. A onda počinje prava borba. Bol protiv suza, ali što suze mogu kao oružje? Ništa, baš ništa. Ona je pokazivala svoju bol kroz suze i pokušala ju tako izvući iz sebe, ali uzalud. A kada bol napravi posljednji potez; kada samo nestane toliko naglo da ne uspijevaš udahnuti zrak, tada te ubije. Za sobom ostavlja prazninu. Tako nepopravljivu, tako neispunjenu.

Pala je; podignula se. Još samo jedan korak i bit će sigurna. Stala je. Stijena pod njenim bosim nogama je tvrda, ali uskoro će njeno mjesto zauzeti zrak, dok bude padala. Dok bude letjela, a oduvijek je htjela letjeti. Htjela je još kao mala djevojčica imati krila, velika, snježno bijela, anđeoska i upravljati njima kao pilot avionom. Obožavala je nebo, ali se bojala visina. Nije voljela avione jer se bojala da će pasti. Voljela je sve što je nemoguće, neostvarivo. Bila je jedina koja je vjerovala u to, jedina koja je vjerovala u nemoguće. Bila je najveći sanjar u povijesti, neograničene mašte. Mogla je sve. Svi su mislili da je ona mala naivna djevojčica. Ali nije to bila, bila je jedina koja je uvijek znala istinu i što je ispravno, a što nije. A onda se izgubila. Izgubila je misli, izgubila je osjećaje. Izgubila je sebe. Vraćajući se u sjećanja, sjela je na korak do kraja i počela pisati pismo.

"Žao mi je...

Znam, ostavljam vas sve. Oprostite mi, molim vas. Pokušajte me razumjeti... Nisam se više mogla boriti sa svime. Ova težina u grudima svakim je danom postajala sve teža i teža. Ne mogu ju više nositi. Baš kao što se ne mogu više boriti protiv sebe. Pokušala sam se prihvatiti i uzeti bol k sebi, ali bilo je još gore. Jednostavno sam se morala boriti, ali svemu jednom dođe kraj. Nemam više snage ni za što. Ne mogu se više boriti protiv sebe. Ne mogu se više boriti protiv ove tame koja teče mojim žilama i nitima duše. Prejaka je. Pobijedila me. Preuzela je moju dušu, a moja bijela krila sad su tamna. Moje suze su kao crna prolivena tinta na bijelom papiru. Svijetlo je nestalo. Nadam se da ću ga uskoro opet moći vidjeti...
Ne želim da zbog mene vi vidite crno. Jednog dana ćemo se opet sresti, zapamtite to. Ne želim da to bude uskoro, živite, bez mene. Bit će vam bolje, vjerujte mi. Ne žalite za mnom, sad sam na boljem mjestu. Zbogom...
Volim vas. ❤"

Zaklopila je pismo i stavila ga u kovertu. Položila ju je ispod kamena koji se nalazio iza nje, tamo je ostavila i olovku. Znala je da će netko doći, ovo je bilo njezino najdraže mjesto. Okrenula se prema naprijed i pogledala u nebo. Sve je izgledalo kao da je podijeljeno na dvije strane. Onu ispred nje i onu na kojoj ona stoji. Na zrak i zemlju. Na dva elementa, tako suprotna, tako različita. A opet, tako bliska. Samo ju korak dijeli od prelaska u novi, bolji svijet. Svijet u kojem će biti sigurna od demona koji su se nastanili u njenoj glavi. Svijet u kojem će imati samo jedan glas u mislima, a ne hrpu nejasnih riječi.

Napravila je još jedan korak. Sad se samo treba baciti, jer nema snage skočiti. Samo. Hah, kad bi to bilo tako jednostavno... Raširila je oči. To je bila njena prva misao u dugo vremena. Stvarno je dugo prošlo otkako je sama stvorila ikoju riječ u svojoj glavi. To ju je navelo na razmišljanje. Što ako se sve popravi? Što ako upravo činim najveću moguću grešku, a sve je zapravo popravljivo? Počela je biti svjesna toga što se spremala učiniti, pa je naglo napravila korak unazad. Bum! Vratila sam se. Kratko me nije bilo, a ti već činiš nevolje. Nisam te tako učila...

Vratila se. Nema natrag. Sve je... Beznadno. Pustila je vrisak. Opet praznina i bol, jača nego ikad. Struji njenim tijelom, crna magija. Crna boja. Mrak... Korak. Još samo jedan potez i sve je... Gotovo. Kraj.

- Opusti se. - rekao je mali crni stvor u njenoj glavi.

Učinila je to. Baš kao što joj je rekao, opustila se. I osjetila je olakšanje. Napokon se osjećala slobodnom, napokon je letjela. Ostvarila je svoj životni san. Letjela je, ali bez krila. Vjetar ju je nosio, tako laganu kao pero. Padala je kroz zrak, niz visoku liticu, lupala o stijene. Sve ju je polako napuštalo. Sva bol se smanjivala. Gledala je mrak, a onda se odjednom pojavila svijetlost. Njena krila su ju obgrlila. Bila su toliko bijela i čista da su svijetlila. Napokon se osjećala sretno i sigurno. Osjećala je da je pronašla svoj mir. Mir u svijetlu. Nije više bilo prošlosti i budućnosti, samo sada i ovdje. Nije više bilo sjećanja. Podignula se na noge i počela slobodno trčati po zelenoj travi, u novom, ljepšem svijetu. Poletjela je svojim nježnim bijelim krilima u vječno ljeto.
A onda, zastala je jer je čula jednu misao u svojoj glavi. Nije znala je li njena ili nije, ali jasno ju je čula i osjećala.

- Nisi to trebala učiniti. Sve se moglo popraviti. - Bila je to ona misao, koju ljudi nazivaju savjest.

_________________________________________

• Možete li mi reći iskreno mišljenje o ovakvim pričama?
• Ako čitate molim vas ostavite glas i komentar, puno mi znači ❤
• 1079 riječi