Suze palog anđela

Umorna od sebe

Legla je u krevet. Bila je umorna više nego jučer, manje nego sutra. Nije željela biti živa. Htjela je zaspati pod zemljom i pokušati se odmoriti od života. Naravno, nije to mogla učiniti. Znala je da postoje ljudi koji ju vole, ali problem je bio u tome što ona nije voljela sebe i svoj život. Mislila je, možda bi voljela sebe kad bi bila odvojena od svog života. Nemoguće, nažalost.

- Moraš... Moraš napraviti to...
- Nemoj! Sjeti se što ti je rekla... Ne želiš biti kao ona. Ne želiš postati ovisnica. Ne želiš biti ranjivih crvenih ruku. Ne želiš biti pričvršćena za dno.
- Pusti sve to... Znaš da želiš to napraviti. Znaš da MORAŠ...
- Ne moraš. Okreni se. Otvori oči, pogledaj oko sebe. Vidi svijetlo. Prati ga, ostvari svoje snove.
- Ma koje snove? Jedini san trenutno ti je ne biti ovdje, u ovom vremenu, u ovom prostoru... Napravi to.

Bila joj je muka od njenih misli. Nije htjela da se svađaju, tâ jedna bi trebala govoriti joj što da radi. Želja je jedno, razum je drugo. Nije imala potrebu za time, ali je željela to. Ionako se osjećala jadnom, bezvrijednom. Htjela je propasti, a već je propadala. Propašću želimo samo još veću propast. Iako je to znala, nije imala ni želju ni snagu da prestane propadati. Bila joj je ugodna bol u njenoj duši. Iako se užasno osjećala zbog nje, pronašla je spas u njoj.

Borila se protiv svog tijela. Bi li trebala otići po tu stvarčicu? Ili bi trebala ostati u krevetu i pokušati zaspati? Besmislica... Znala je da neće moći zaspati. Misli su joj previše bučne, kao i svake večeri. Popustila je. Krenula je prema svojoj školskoj torbi. Srednji pretinac, pomislila je i otvorila ga. Šestar roze boje s limeta zvjezdicama smiješio joj se. Ne. Ne smijem..., pomislila je, no ipak ga je uzela. Znala je da ne smije, ali... Morala je. Ipak, ona je nitko i ništa. Koga uopće briga za tu preplašenu djevojčicu? Nikoga. Sutra ju čeka novi dan, nova kopija svakog dana. Bila joj je potrebna doza osjećaja. Doza... Boli. Imala je potrebu osjećati se živom. Na neki način, ipak je željela biti živa, a znala je da je njena duša već mrtva.

Zaključala je vrata te se vratila natrag u krevet, prije negoli se predomisli. Uzela je mobitel, slušalice i paketić maramica s noćnog ormarića, pokrila se preko glave s pokrivačem i upalila mobitel za osvjetljenje. Prema svojim osjećajima, znala je da će biti gore od uobičajenog; više od dvije-tri crvene crte po njenoj ruci.

Razmišljala je. Zašto svi to rade sa žiletom? Ona nije voljela žilet, bojala ga se. Bojala se da će pretjerati, da će si učiniti ono najgore što se može dogoditi. Bojala se da će povrijediti ljude koji ju vole, a nije ih htjela još više razočarati. Znala je da se ne može ubiti s iglom šestara i zato nije štedjela ono malo snage života što joj je preostalo. Odvojila je krakove šestara, kako ih je ona zvala, i onaj s iglom prislonila o kožu s unutarnje strane podlaktice. ...jer se najmanje vidi i najlakše stvaraju rane, pomislila je, kao i svakog puta.

Isprva je samo lagano vukla iglu lijevo-desno, kako bi pustila osjećaje da dođu na površinu. Suze su počele kliziti niz njeno lice. Hoće li biti krvi?, upitao ju je onaj treći glasić, koji se ne javlja često. Možda, odgovorila mu je. Odjednom je pritisnula iglu jače na kožu i brže nego prethodno počela povlačiti.

Pa opet. Pa jače.

I opet. I jače...

Koža joj je pocrvenila, negdje više negdje manje. Nije htjela prestati, uživala je u toj boli. Htjela je da ju cijelu proguta. Gledala je u svoje ruke, jednu kako nepomično leži i drugu sa šestarom kako se miče jednakim pokretima iznad nepomične ruke. Suze su tiho klizile niz lice kao riječi tišine u njenoj duši. Znala je da neće još dugo izdržati na ovom svijetu, znala je da umire, da propada. Znala je da ju bol uvlači u tu propast sve više i više, ali nije se opirala. Nije imala snage da se bori s nečim što je već dugo vremena u njoj, dio nje. Bila je umorna od sebe.

Pogledala je u svoju jadnu ruku. Tek je sad primijetila da je bila previše zaokupljena svojim mislima da bi se zaustavila. Tek je sad primijetila da joj po prvi ruka krvari. Njenom krivicom. Znala je to. Znala je da je postala opasna za sebe. Znala je da se više ne može kontrolirati.

Bojala se sebe.

Bojala se svojih misli, koje vrlo brzo prelaze u djela. Njene mračne misli su sada najjače dominirale. Upravljale su njome. Nije si mogla pomoći, a znala je da joj je pomoć potrebna. Znala je da nema od koga tražiti pomoć, da ju nitko ne bi razumio. A mogli su joj pomoći, samo da je to zatražila, samo da je rekla što se dešava. Ali nije mogla reći, nije znala kako.

Pustila je šestar. Ruke su joj se tresle dok je uzimala maramice kako ne bi bilo vidljivih tragova krvi po krevetu. Obrisala je ruku i pustila posljednju suzu da padne na nju, uz peckanje. Zatomila je posljednji jecaj i priključila slušalice na mobitel te stavila jednu od njezinih omiljenih pjesama Better off dead. Više nije osjećala ništa osim praznine, sve svoje osjećaje je izbacila iz sebe. Uzela je još jednu maramicu i zamotala ruku, za svaki slučaj. Legla je, dok su joj riječi pjesme odzvanjale u glavi:

Maybe I'm better off dead!
If I was, would it finally be enough to shout out all those voices in my head?

Osjećaji su joj bili tako daleki i blijedi, pomiješani također. Osjećala se kao da ima samo sjećanje na njih, samo njihovu sjenu, daleku i praznu. Kao da nisu prisutni i nikad više neće biti. Osjećala je i blagu bol, peckanje na lijevoj ruci. Ali nedovoljno jaku da bi ispunila prazninu. Nije imala snage ni za disanje, a kamoli za još krvi. Prepustila se svojim mislima koje su bile dovoljno glasne da dođu do izražaja kroz glasnu muziku u njenim ušima.

Ubi se. Ubi se. Ubi se.
Jednom će doći do toga, znaš to. Zašto se sada ne riješiš? Ah, da, istrošila si svoju "snagu" na jadnoj ručici. Ni za što nisi sposobna. Samo si višak na ovom svijetu, teret i problem drugim ljudima. Nevaljalo dijete...

Suze su ponovno počele tiho kliziti niz njeno lice. U pravu je, rekao je drugi glasić, koji je većinom vremena bio njen glas.

Ne, nije. Prestani s time. S razlogom si rođena. Nisi rođena samo da bi na kraju umrla. Zapamti, svaki čovjek ima svrhu na ovom svijetu.

Ovo je bio onaj treći, tihi glasić, i nikad nije bio glavni, nikad se nije uspijevao izboriti za sebe. Iznenadio ju je ovog puta, ali ona je bila čvrsta.
Ne i ja..., pomislila je ponovno i sakrila onaj treći glasić negdje duboko u svoje prazno srce i dušu, negdje gdje će ga sačuvati od ostalih misli, da može rasti, skriven od svijeta, za bolja vremena.

_________________________________________

• Žao mi je što sam na neki način zapostavila sve ovo, napokon sam bila sretna neko vrijeme
• Nikad, ali NIKAD ne pokušavajte ovo što pišem. Uvijek postoji rješenje.
• Mišljenje? :)
• Ne zaboravite dati glas ⭐♥
• 1168 riječi - najduže do sad