Prljave igre

Zar je ovo kraj?

Ništa više nije bilo kako treba. Sve je krenulo iz puke igre, a završilo je totalnim kaosom u njihovim životima.

Nitko od njih nije imao petlje nazvati. Matija je branio svoj ponos dok je Anabel bila na rubu očaja.

Svaki prokleti trenutak provela je razmišljajući o Matiji, ali ne i on o njoj. Nakon tih igri, ona se uistinu zaljubila.

Kad bi pomislila na te oceansko plave oči i tu kosu boje jantara ili za nekoliko nijansi tamnija, suze bi joj potekle licem.
Te divne tanke usne koje su imale miris limuna. A osmijeh? Zarazan do bola.

Dani su odmicali, test za trudnoću ponovno je pokazivao dvije crtice i nije bilo izlaza. Odlučila je pod svaku cijenu zadržati to dijete makar je znala da je Matija protiv toga. A i trebalo je to reći roditeljima.

Ležala je u sobi na krevetu danima, natečenih očiju. Majka je mislila kako je to samo viroza ali Anabel je znala da je tu nešto više.

Nije imala vremena. Prošlo je gotovo tri tjedna otkako je znala što se s njom događa.
Nekako se izvukla iz kreveta i u kućnom ogrtaču sišla u kuhinju gdje je majka pripremala ručak.

-Oh, Anabel. Nisam očekivala vidjeti te ovdje. Jesi li bolje.

Ona se zamisli i na trenutak zastane, a onda odgovori: Hm? Jesam, da...dobro sam. Ma, zapravo nisam dobro.

-Imaš li temperaturu? - upita i dodirne joj čelo.

-Ne, nemam. Mama...možeš li sjesti. Moram...moram ti nešto reći.

Majka je sjela i po prvi put saslušala svoju kćer što joj ima za priopćiti.

-Mama...ja...

-Ti, što?

-Trudna sam. - izgovori u trenu i pusti suze da teku.

-Ti si što? Trudna? Kako??

-Znaš...kako...dogodilo se, slučajno.

-SLUČAJNO? Slučajno si se pojebala i slučajno...ohhh dosta.

-Mama, želim zadržati to dijete. Znam da sam pogriješila i sad nema povratka.

-Razgovarat ćemo. Pobogu, nisi još ni punoljetna. S kim si...to...radila?

-S Matijom, majko. Dogodilo se. Htjela sam to i on j htio i nismo pazili...oprosti. - kroz suze će ona, a majka se samo izdere na nju i pošalje ju u sobu.

Zaroni glavu u jastuk i glasno zarida. U njoj je bilo živo biće. Shvatila je da joj suze sad neće ni na tren pomoći.
Bez snage, odjene neku odjeću iz ormara koju je prvo uhvatila i stavi na sebe. Uzme torbicu ,obuje tenisice i u prolazu dovikne mami da ne zna kad će se vratiti.
Čula je još za sobom njene uzvike ali je ignorirala.

Uputila se ravno prema Matijinom domu u nadi da će ga tamo pronaći. Pokucala je na vrata ćekajući da netko otvori. I otvorio ih je baš Matija.

Vidjevši ju na vratima, iznenađeno upita što tu radi i zatvori vrata ostajući s njom pred vratima.

-Matija, moramo razgovarati. Imaš li vremena malo?

-Ne, nemam. Nemogu sad.

-Ali Matija, stvarno je važno. Molim te.

Matija nekako pristane i pođe u stan po ključeve svog auta.
Zajedno uđu u bijeli bmw njegovog oca i na tren zašute.

Ali Matija ipak progovori.

-Anabel...nedostajala si mi.

-Oh, i ti meni.

-O čemu si htjela razgovarati? Je li nešto važno?