Serijal Dva tjedna #2
On je trebao nekoga tko bi ga spustio na zemlju, pokazao mu pravu strast, ujedno nježnost. Ona je trebala njega da je omekša, pokaže joj da u njoj postoji nježnost. Da je on dobar za nju, a da je ona stvorena za njega. Dvoje lj...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Zoran kasni već deset minuta, a moja ljutnja se svakom minutom povećava. Već sam smislila dvije kazne za njega.
U trenutku kad smislim i treću kaznu ugledam Zorana kako ulazi, a s njim neki klinac.
„Valerija, stvarno mi je žao." Govori mi čim stigne do mene, a meni padne pogled na dječaka koji stoji pokraj njega. „Nešto je iskrsnulo. A nisam imao tvoj broj, pa sam ti došao objasniti."
Dječak koji je s njim promatra mene i Zorana. „Otkazuješ trening?"
„Da.. stvarno mi je žao." Gleda me kao da očekuje da počnem vikati na njega, ali ovaj put mu smireno odgovorim. „U redu je. Sad imam viška slobodnog vremena."
„Zašto ne ideš s nama?" Pogledam Zorana ne bi li vidjela da se šali, ali njegov izraz lica je ozbiljan.
„Da.." Mali dječak progovori. „Planirali smo u park, Zoki me uči crtanju." Nasmijem se malenome i pogledam u Zorana koji samo slegne ramenima.
„Ovaj malac ovdje je Kiki Junior."
„Pa, drago mi je Kiki. Onda pričekate me pet minuta samo da se presvučem." Oni klimnu glavama, a ja odem u svlačionicu.
***
Danas je bio jedan od toplijih dana. Sjedila sam na deki u parku, dok su pokraj mene bili Zoran i Kiki Junior. Maleni je imao ispred sebe papir za crtanje i povlačio olovkom po papiru. Zoran mu je čitavo vrijeme davao neke smjernice.
Ponekad bi provirila preko Zoranovog ramena i pogledala u crtež i iako se ne razumijem u to, vidjelo se da je maleni Kiki nadaren.
Zanima me kako Zoran crta.
„Dosadno?" Zamišljeno ga pogledam i prvi put od kad sam ga upoznala vidim nekoga s kim bi se zapravo mogla slagati.
„Nije, poprilično je opuštajuće." Nisam mu htjela priznati koliko mi zapravo godi. Kiki je okrenuo stranicu, a zatim otišao nekoliko metara dalje od nas. Sjeo je i ponovno se bacio na crtanje.
„Stvarno mi je žao. Sigurno si me htjela odalamiti šakom kad sam rekao da moram odgoditi."
„Zapravo i nisam." Slegnem ramenima i nasmiješim se.
Da, mogli bi ipak biti prijatelji.
„Čudno."
„Kristina, njegova sestra me je iznenada pitala mogu li ga pričuvati." Započne mi s pričom, pa ga pogledam. „To je stvarno duga priča, nije im lako." Kaže tužnim glasom, pa ga više ne ispitujem.
„Tko je Kristina?" Ne znam zašto sam ga to pitala, ali pitanje je jednostavno izletjelo iz mene.
„Prijateljica, sada. Prije je bilo s povlasticama. Sada ima dečka." Zamišljeno odgovori, a zatim me pogleda.
I prije nego što me bilo što uspio pitati, pozdravila sam se s njim i Kikijem te pobjegla glavom bez obzira.
