Serijal Dva tjedna #2
On je trebao nekoga tko bi ga spustio na zemlju, pokazao mu pravu strast, ujedno nježnost. Ona je trebala njega da je omekša, pokaže joj da u njoj postoji nježnost. Da je on dobar za nju, a da je ona stvorena za njega. Dvoje lj...
Ops! Esta imagem não segue nossas diretrizes de conteúdo. Para continuar a publicação, tente removê-la ou carregar outra.
Točno u devet sam bio u teretani. Nisam imao u planu teretanu jer koliko god čudno zvučalo, ali u zadnje vrijeme sam se posvetio učenju. Pravo nije lagano, a ako želim postati odvjetnik moram se i više nego potruditi. Teretana će mi još više vremena oduzeti, ali kako odbiti Marinu.
Kad sam izašao iz svlačionice ugledao sam neku curu pokraj trake za trčanje i upitao za Valeriju koja bi trebala biti moja trenerica ili što već.
Ona me uputi prema sitnoj djevojki koja udara vreću za boks. Duga smeđa kosa joj je zavezana u dugi rep, a na sebi ima top i crne tajce. Kako je moguće da tako sitna cura ima toliko snage.
„Hej, jesi li ti Valerija?" Upitam je kad stignem do nje, a ona se trgne.
„Da. A ti kasniš." Prestane s udaranjem i okrene se prema meni. K vragu!
„K vragu!" Izgovori psovku čim me prepozna. „Molim te reci mi da ti nisi Zoran?"
„Žao mi je, ali jesam." Pogledam na sad i vidim da je devet sati i pet minuta. „I nisam zakasnio."
„Jesi. Pet minuta." Namrgodi se, a zatim krene skidati rukavice sa svojih ruku. Neda mi se svađati s njom, zato prešutim bilo kakav komentar na to.
„Pa, odakle počinjemo?" Upitam ju sad već nervozan.
„Možda ovo nije najbolja ideja." Valerija ovaj put smiri glas i kaže gotovo nježno. „Očito je da se ne slažemo."
„Zato što si ti zaključila nešto što nije.. ma nema veze. U redu." Na trenutak razmislim, a zatim ju svojom sljedećom rečenicom isprovociram. „Naći ću drugog trenera. Boljeg." Promatram njenu reakciju i očekujem nekakav udarac s njene strane, ali ona samo odmahne glavom i iznenadi me odgovorom.
„Ma znaš što, može! Ne trebamo se voljeti, ja sam za ovo plaćena." Zašto izgleda kao da je upravo skovala neki plan? Približim joj se i shvatim koliko je niža od mene i sitnija.
„Što smjeraš, Valerija?" Prvi put izgovorim njeno ime.
„Ništa, ono za što sam plaćena." Nasmije se, što me još više zbuni. „Dakle, tri puta tjedno po sat vremena. To ti odgovara?" Potvrdim glavom, a ona se tad udalji od mene.
„Prvih mjesec dana trebamo savladati tehniku vježbanja, upoznati se sa spravama, a zglobove, kosti i tetive pripremiti za napor. Za pravi trening."
„Moraš se pridržavati pravilnog vježbanja i pravilne prehrane. I molim te, nema puno one pivice koje si pio u subotu."
„Da, šefice!" Pokušam je nasmijati, ali ona se samo još više namrgodi. Bože, ova žena je teška.
„Imam jedno pitanje. Želiš li više raditi s utezima ili ipak sa spravama za trčanje i sličnim?" Nisam razmišljao o tome, ali prije nego što odgovorim Valerija opet krene pričati.
„Ja bi preporučila oboje, rasporedimo po danima. Tako radiš i na masi i održavaš svoju formu."
„Misliš da sam u formi?" Namignem joj, a to je naravno razljuti.
„Nisam to rekla, kad je postigneš." Visoko podigne svoju tvrdoglavu glavu i nastavi prema utezima i pokaže mi rukom da sjednem.
„Ovo se zove kosi bench sa šipkom." Krenem leći ispod šipke, ali me ona zaustavi tako što me potegne za ruku. „Nisi spreman, prvo se trebamo razgibati. Zatim ćeš krenuti s time."
Zašutio sam i slušao je čitavih sat vremena.
Na kraju dana sam se pitao kako me ona sitna žena uspjela toliko izmoriti.
