Serijal Dva tjedna #2
On je trebao nekoga tko bi ga spustio na zemlju, pokazao mu pravu strast, ujedno nježnost. Ona je trebala njega da je omekša, pokaže joj da u njoj postoji nježnost. Da je on dobar za nju, a da je ona stvorena za njega. Dvoje lj...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Osjećam leptiriće.
K vragu.
Još pet minuta i kroz vrata će proći Zoran, a ja jedva čekam. O Bože, imaj milosti za mene. Što mi je to on učinio?
„Izgledaš kao da si na iglama." Marina se pojavi ispred mene.
„Sve je u redu. Zašto si ti ovdje?" Pogleda me upitnim pogledom i pokaže rukama na svoju odjeću.
„Kako to misliš zašto? Došla sam vježbati." Marina me bolje promotri, a ja okrenem glavu od njenog pogleda jer mene je lako pročitati.
„Ajme, oprosti. Nisam popila kavu jutros." Pogledam opet prema vratima slačionice, ali Zorana još uvijek nema.
„Ti ni ne piješ kavu ujutro." K vragu.
„Ma kakva su to ispitivanja?" Pomalo grubo je pitam i odmah požalim. Ali ona se nije uvrijedila i samo mi se nasmije.
„Zoran mi je u devet sati." Prebacim temu u nadi da će me prestati ispitivati.
„Oh, i kako vam ide?" K vragu, kriva tema.
„Dobro, u početku me izluđivao. Ali sad je bolje." Pokušavam govoriti sasvim normalno, kao da pričam o bilo kome drugom.
„Aha." Kakvo joj je to aha? Iako je želim nešto pitati, Zoran dolazi i prekida me.
„Dobro jutro, cure." Kad ga ugledam osmijeh se jednostavno pojavi na mom licu, kao da ga ne mogu kontrolirati. „Marina, vježbaš s nama danas?"
„Mislila sam samo na traki pola sata. Jutros sam propustila trčanje sa Kostjom i Teom."
„Onda ćemo zajedno. I mi krećemo na traki za trčanje." Zoran odlazi do trake i kreće s trčanjem, a meni ne preostaje ništa drugo već složiti se s time.
Ovaj put se odlučim i ja pridružiti njima na trakama. Pola sata je trajalo kao vječnost, pogotovo kad na mene nisu obraćali pozornost. Čitavo vrijeme su pričali i stalno su imali neke teme za razgovor, a ja sam se isključila i usredotočila na trčanje. I nažalost razmišljanje.
Pobogu, kakvi su to čudni osjećaji u mojoj glavi. Kad sam konačno došla do zaključka čula sam Marinu kako nas pozdravlja. Zoran je bez riječi krenuo prema utezima.
„Zoran je zaslužio nekoga poput tebe." Odjednom čujem Marinu pokraj sebe.
„Što?" O čemu ona to? Ali ona ne obraća pažnju na moje pitanje, već mi samo namigne i ode.
A ja ostanem samo gledati za njom.
„Nešto si tiha danas." Zoranov glas pokraj mene me uplaši te gotovo padnem.
„Isuse! Zašto mi se danas svi šuljate iza leđa." Viknem na njega i nije mi niti malo žao.
„Oprosti." Zoran mi se nasmiješi. „Hoću li dobiti poljubac?"
„Ne." Odem prema utezima i okrenem se prema njemu. „Nisi ga zaslužio."
Gleda me još uvijek s osmijehom kao da je zaključio nešto. „Žene¸, tko bi ih razumio." Odmahne glavom i legne ispod utega.
Dok on čeka da krenemo s vježbanjem, ja zadrhtim jer shvatim nešto.
