MIRLANDO

HOĆE LI OVAJ DAN IKADA ZAVRŠITI?

Prolazeći s Gearyem i Zelenookim kroz dug i poprilično hladan hodnik nastojala sam ne razmišljati o tome da na sebi imam samo crvene tanga gaćice. Ionako će to od sada uvijek biti praksa. Zapravo, biti će i gore. Haljinice su dozvoljene samo unutar Školskih nekretnina. Do početka Sajma dozvoljene su crvene tanga gaćice a nakon toga, niti meni niti bilo kojoj drugoj ženi iz moje generacije, neće više nikada biti dozvoljeno da bilo što odjenemo, osim ako se nakon pedesete godine ne vratimo kao odgajateljice u Školske nekretnine. Tada ćemo ponovo smjeti nositi haljinice, jednakoga kroja kao što su bile one koje smo nosile kao učenice, ali isključivo crne boje.

Nekada davno, pričale su nam odgajateljice, žene su bile ohole i trošile su ogromne količine novaca na odjevne predmete za čiju se proizvodnju iskorištavalo previše prirodnih resursa i materijala. Na milijune i milijune tona tekstilnog otpada bilo je spaljivano zbog čega su se u atmosferi nalazile brojne kancerogene tvari. Osnivači Mirlanda tome su stali na kraj tako što su uveli Pravilo o (ne)posjedovanju s kojim sam vas već upoznala: Žena ne smije posjedovati ništa osim svoje narukvice. Zahvaljujući tome, kao i drugim sličnim zakonima, spasili su zemljine resurse, očistili atmosferu i svima nama omogućili da danas živimo u Mirlandu – prekrasnom zdravom i ujedinjenom svijetu.

Mirisi hrane koji su se širili zrakom prenuli su me iz još jedne lekcije o prošlosti. Našli smo se u kantini, velikoj prostoriji tamnih zidova u čijem se središtu nalazilo tridesetak visokih, okruglih crvenih stolova a svaki je bio okružen s četiri barske stolice. Neki su stolovi već bili zauzeti no sjedili su isključivo Muškarci. Žene, čak i one koje su ručale, morale su stajati. Nije trebalo dugo da mi želudac počne glasno prosvjedovati, toliko glasno da mi se Zelenooki osmjehnuo.

- Stani u red i donesi nam dvije kave, obje s mlijekom i bez šećera. Nakon toga ćemo ti reći što ćeš nam donijeti za obrok a onda ćeš i sebi uzeti nešto.

- Da, Gospodine. Hvala, Gospodine.

Stala sam u red iza ostalih djevojaka i strpljivo čekala da od Robofridža preuzmem narudžbu. Robofridži su bile velike mašine na čijem bi ekranu izabrali što želite naručiti i u roku nekoliko sekundi dobili bi pladanj s pripremljenom narudžbom. Red se brzo pomicao i moji su pratitelji uskoro ispijali svoju kavu. Ipak, obojica su se pravila da mene ni ne primjećuju i ni na trenutak nisu prekinuli svoj razgovor. Nastojala sam strpljivo stajati u „Mirno" položaju, kao što sam znala da se očekuje, ali iznutra sam kipjela. Osim što mi je želudac i dalje pjevao Fado i pritisak u mjehuru bivao je sve jači. Nakon nekog vremena Geary mi se obratio i rekao da mu donesem sok od bazge i obrok broj 4.

- Za mene ćeš uzeti isti sok i obrok broj 7. Nakon toga možeš i sebi otići po obrok i bočicu vode. – Dodao je Zelenooki.

- Da, Gospodo. Hvala, Gospodo.

Dopuštenje da jedem dobila sam odmah nakon što sam im servirala njihove pladnjeve i donijela svoj obrok. Brzo sam navalila na ukusne sojine odreske i mnoštvo različitog povrća u umaku. Uskoro su nam se za stolom pridružila još dvojica muškaraca i jedna djevojka. Kriomice sam bacila pogled na njih. Djevojka je bila prekrasna brineta rumenih obraza, nešto punije građe tijela ali i velikih bujnih grudi. Jedan je muškarac imao strašno veliki nos, drugi je bio prosjed. Bilo je to sve što sam upamtila jer se više nisam usudila podizati pogled. Djevojka im je otišla po pića pa nastavila mirno stajati između njih. Nakon nekog vremena Nosati ju je upitao:

- Jesi li gladna?

- Da, Gospodine. – Tiho je odgovorila.

- Pa, ne izgledaš baš kao da ti je potreban obrok. – Oholo je prokomentirao a svi su se za stolom nasmijali. – Hajde, okreni se. Neka društvo prosudi jesam li u pravu. Okreni se! – Zapovjedio je i rukom joj pokazivao da napravi krug. Djevojka je poslušala. – Vidite?! Ne čini li se vama da ima dovoljno zaliha?