MIRLANDO

CIMERICE

Dizalom smo se spustili u prizemlje, do ćelija. Bile su to malene četvrtaste prostorije napravljene od neprobojnog promatračkog stakla što je omogućavalo da se svaki naš pokret može promatrati izvana a da onaj tko se nalazi unutra nikada nije siguran u to je li promatran i na taj način ili samo putem kamera za koje smo znale da su instalirane posvuda po Mirlandu. U ćelijama su se nalazile strunjače za spavanje i kamuflirani čučavac za nuždu koji bi se pritiskom na gumb otvarao ili ponovo nestajao u staklu. Zelenooki me uveo u jednu od ćelija u kojoj su se već nalazile dvije djevojke. Brzo su ustale sa svojih strunjača. Jedna od njih bila je potpuno uplakana ali Zelenooki se pravio da to ne primjećuje. Plakanje je bila jedna od stvari koje su, začudo, bile dozvoljene ženama u Mirlandu.

- Trebale bi biti upoznate s procedurom i pravilima o Sajmu no, poučen iskustvom, još ću vam jednom ponoviti najvažnije. - Započeo je Zelenooki svoj govor. – Smijete mi zahvaliti.

- Hvala Vam, Gospodine! – Bile smo jednoglasne.

- Nakon što se svjetla ugase razgovor je zabranjen. Buđenje je u 6 i već je programirano na vaše narukvice. Slijedi jutarnja higijena, dodijeljivanje ogrlica i doručak koji neće biti klasičan već ćete dobiti energetsku tabletu. Ne želimo gubiti vrijeme na ponovno klistiranje a jasno vam je da kupac ima pravo iskoristiti sve vaše ulaze. – Pažljivo je promatrio izraze našeg lica. – Tisha, hoćeš li nam nabrojiti koji su to ulazi koje žena može ponuditi Muškarcu?

Djevojka preko puta mene brzo je odgovorila:

- Da, Gospodine. Usta, vagina i anus, Gospodine.

- I čemu se ti najviše veseliš? – Podrugljivo ju je upitao.

- Ja... Ne znam, Gospodine. - Promucala je.

Zelenooki se nasmješio pa nastavio s uputama.

- Naravno, dobiti ćete i bočicu s vodom, pilulu za sprječavanje trudnoće i pilulu koja će vam pomoći da izdržite bez mokrenja dok aukcija ne završi.

- Bilo bi divno da su nam takvu pilulu dali i jučer. – Pomislila sam.

- Sajam počinje u 7 a aukcija u 10 sati, zajedno s programom kažnjavanja. U vašem je interesu da se što bolje prezentirate jer znate što će se dogoditi ako ostanete bez ponude. Rina, što se događa ženama koje ostanu bez ponude na aukciji? - Upitao je uplakanu djevojku.

- Biti će donirane, Gospodine.

- Što to znači?

- To znači da će biti ostavljene na javnim mjestima gdje će svima konstantno biti dostupne za upotrebu, Gospodine.

- A što to znači?

- To znači da će najvjerojatnije vrlo brzo umrijeti, Gospodine. – Glas joj se slomio.

- Zašto?

- Zbog toga što Zakon o nenanošenju trajnih ozljeda ženama ne vrijedi za donirane žene, Gospodine.

- Dobro. Imajte to na umu, ne samo sutra već uvijek. Gdje god završile pravila su ista. Budete li stvarale probleme biti ćete donirane ulici i tek tada ćete vidjeti što znače prave muke. To bi bilo sve za danas. – Tim je riječima napustio ćeliju i vrata su se ponovo zaključala. Sjele smo svaka na svoju strunjaču. Uplakana djevojka ponovo je zarila glavu među koljena a ja sam se pitala promatra li nas Zelenooki i dalje ili je odmah nastavio dalje.

- Ja sam Tisha. – Predstavila mi se djevojka preko puta.

- Sienna.

- Ono je Rina. – Pokretom glave ukazala je na djevojku između nas. - Plače jer je zaradila tri udarca bičem.

- Ja sam zaradila pet. – Rina je na to iznenađeno podigla glavu.

- Pet? I nije te strah?

- Naravno da me je strah. – Osmjehnula sam se i naslonila se na zid iza sebe. – Ali, imala sam grozan dan i ne želim više razmišljati o tome. Ne isplati se. Ne možemo ništa promijeniti. Ti nisi kažnjena? – Upitala sam Tishu. Odmahnula je glavom. – Kako si to uspjela?

Nasmijala se.

- Mislim da sam imala sreće.

- Što su bile tvoje pogreške? – Upitala me Rina.

- Lagala sam, nisam ispravno konstruirala odgovor na pitanje, izrekla sam svoje mišljenje i dala sam dva pogrešna odgovora. - Nabrojila sam.

- Lagala si? – Tisha je namrštila čelo. Bila je to visoka djevojka valovite crvene kose i izrazito blijede puti. – Zašto?

- Nisam namjeravala. Zamislila sam se i nisam se koncentrirala... Radije se ne bih prisjećala.

Obje su kimnule u znak razumijevanja.

- Što si ti učinila? – Upitala sam Rinu.

- Slično. I ja sam izrekla svoje mišljenje i dala pogrešan odgovor a onda sam uz to još i govorila bez dopuštenja. – Tada je ponovo počela plakati. - Šamarao me zbog pogrešnog odgovora i... Nisam mogla izdržati. Zamolila sam ga da stane. Glupa sam!

- OK djevojke, nećemo više razgovarati o kaznama niti o današnjem danu. – Tisha će odlučno. - Hajde, razgovarajmo o... O hrani! Što ste ručale? Ja sam uživala u rižotu i medaljonima od povrća. - I Rina i ja smo se od srca nasmijale, cijenivši Tishin trud trud da popravi atmosferu.

Sat vremena kasnije svjetla su zatreperila i za trenutak se potpuno ugasila. Željele smo jedna drugoj poželjeti laku noć ali nismo više smjele govoriti. Sklupčale smo se na svoje strunjače i utonule u vlastite misli. Nadala sam se da ću što prije usnuti no istovremeno sam i strahovala od toga da će sutrašnje jutro stići prebrzo. Gdje ću završiti? Hoću li uopće imati ponuđača nakon što me pred svima osramote bičevanjem? Tko će to biti? Hoće li boljeti? Vjerojatno hoće, pogotovo analni dio. Odgajateljice su nam govorile o tome. Hoću li se onesvijestiti? Oh, zašto se nisam mogla roditi kao Muškarac? Hmm, tehnički, mogla sam. Odavno su genetičari shvatili kako se može utjecati na spol djeteta ali Osnivači Mirlanda su i o tome donijeli jasan zakon. Nitko ne želi djevojčicu ali bez djevojčica nema kasnije niti žena. Dugo se pregovaralo i bilo je raznih prijedloga no na kraju je donesen jednoglasni Zakon kojime se zabranjuje uplitanje i spol djeteta prepušten je isključivo sudbini. Ako bi Muškarac želio sina s nekom ženom a ona bi ostala trudna s djevojčicom, Centar bi mu isplatio svojevrsnu odštetu a ako je ostala trudna s željenim dječakom, Muškarac bi, odmah nakon rođenja, sve financijske brige oko dječaka preuzeo na sebe.

Jutro je, baš kao što sam i očekivala, stiglo prebrzo. Nismo bile sigurne smijemo li ponovo razgovarati pa smo samo izmijenjivale sućutne poglede. Rina je bila potpuno blijeda i koljena su joj klecala. Bojala sam se da će joj pozliti. Nakon svega nekoliko minuta vrata ćelije su se otključala. Bio je to Drugi Muškarac, onaj koji je s Gearyem došao po mene u Školske nekretnine i držao moj povodac u ambulanti. Odveo nas je do velike kupaonice s tuševima gdje smo, zajedno s ostalim djevojkama, obavile jutarnju higijenu i gdje su nam dodijelili uske crvene ogrlice s našim imenima. Bile su načinjene od istog materijala kao i naše narukvice i mogle su se skinuti samo sa za to predviđenim uređajem a služile su kao suvenir koji bi ostao Muškarcima nakon što bi oduzeli naša djevičanstva. Dobile smo i svoje pilule i malene boćice s vodom koje smo morale ispiti do kraja a tada su nas Drugi i još jedan Muškarac, kojega do tada nisam vidjela, poveli u dvorište. Gaćice više nismo imale.