Njena opasnost

Part 10

Jane

Probudila me vručina u tijelu i zrake sunca koje su ulazile kroz balkon. Protrljam oči, te shvaćam da se nalazim omotana oko usnulog rokera. Noge su nam isprepletene, ruka mu se nalazi na mom bedru. Mirno spava. Totalno dezorjentirana ustajem, odjevam na sebe njegovu košulju, te tražim mobitel kako bi vidjela koliko je uopće sati. Šokirano shvaćam da je nedjelja ujutro, da sam gotovo cijelu subotu prespavala, osim naravno onih nekoliko sati raspravljanja, pa uživanja u njegovim dodirima, u strastvenom viđenju ljubavi.

Tiho izađem na terasu i sjedem na stolicu. Noge privučen ka sebi, skupčana tako razmišljam što sad slijedi. Opet onaj razgovor.. Mučno mi je kada se sjetim evenualnog razgovora, i prva ideja koja mi prođe glavom jeste da pobjegnem. Ne mogu to napraviti, nisam kurva da tako nestajem iz sobe, ali opet ne želim više patiti. Ne želim plakati ponovno za njime. Jedva sam preživjela prije dvije godine, ne vjerujem da sam u stanju ponovno sve to proči! Ili?? Možda sam sada jača, snažnija, otpornija?!

-Ćemu takvo lice?- uplašio me je kad se odjedom stvorio iza mene – Nije valjda da ti je još uvijek zlo?

-Naravno da nije. Prespavala sam cijelu subotu!- okrenem se cijelim tijelom prema njemu i vidim da stoji samo u boksericama na vratima balkona. Obožavam taj njegov osmijeh koji krasi rokersko lice, obožavam ga cijelog i ne želim opet plakati za njime.

-Onda je očito nešto drugo, ajde pucaj. – sjeda na susjedni stolaci gleda u mene. – Ajde, malena da čujem o čemu je riječ, pa da idemo na doručak. - Gledam ga, nisam sigurna da li da mu lažem ili kažem istinu. Kao da me čita – Budi iskrena ovaj put, bez laži i skrivenim namjera.

-Iskreno, razmišljala sam kako da nestanem odavde, a da ne poludiš!- vidjela sam mu šok na licu.- Ne znam u kojem smjeru sve ovo ide, ne znam da li uopće želim da znam, pa sam htjela jednostavno nestati.

-Ne misliš da si malo prestara za takve djetinjaste poteze?- skrenem pogled sa njega prema nebu

-Što si tražio, to si dobio.- šapčem, ali vidim da me čuje – Iskreno, ne želim ponovno biti povrijeđena.

-Prije dvije godine mi nisi dala šansu, donijela si odluku ne pitaviši me što uopće mislim o svemu. Donijela si sama zaključke, odlučila umjesto mene. Nisam se ni snašao, već si otišla. – klimam glavom jer sve što kaže je na mjestu.

-Tako je bila najbolje. Nisam ti tada mogla bti ljubavnica, ne mogu ni sada.- ustajem sa stolice u ulazim u sobu.

- Ovo je preteški razgovor da bi ga vodili gladni. Ajde da prvo doručkujemo, pa ćemo pričati.

-Ne želim odgađati neizbježno. –srce me boli jer ponovno prolazim sve ovo. Trebala sam se iskrasti iz sobe dok je spavao. Prišao mi je bliže, povukao me k sebi u zagrljaj.

- Ne ideš ti nikuda. Zadnji puta si me uhvatila nespremnog, sada sam spreman. Imao sam cijelu večer za razmišljati i odlučio sam. – odmaknem se od njega i upitno ga pogledam – A ne..pričat ćemo poslije doručka.

Za vrijeme kada je on naručivao doručak u sobu, sjela sam na krevet i razmišljala o njegovim riječima. Što li želi od mene? O čemu je on to razmišljao? Glava mi je puna pitanja, koje prekida zvonjava mog mobitela.

-Ti si među živima? Da li uopće vidjela koliko sam te puta zvao?-vikao je Tom na mene

-Iskreno nisam, imala sam pametnijeg posla!-čujem smijanje s druge strane – Šta je?

-Očito nisam nazvao u dobrom trenutku. Šta je? Gdje si? – nisam željala s njime pričati sada, druge stvari su mi sada na pameti.

-Tom, ne zamjeri, ali javit ću ti se kasnije.- baš kada to rekoh, čujem Petera kako viče: Doručak je stigao. Znala sam da ga je i Tom čuo, jer su ga valjda i do treće sobe čuli.