Njena opasnost

Part 1

Ozana

Sjedim već sat vremena za stolom i držim mobitel u ruci. Nisam se čula s tatom skoro dvije godine, od kada smo se posvađali radi mame i njene ovisnosti. Od kada je odbio plaćati njeno liječenje... Iako sam ga s jedne strane shvaćala, s druge strane mi je bilo žao mame... Voljela je mog tatu, ali se nije znala nositi s njegovom slavom, hordom obožavateljica.. Nakon razvoda odala sa alkoholu i drogi, i dva puta nakon liječenje pokleknula... Treći puta tata nije želio ni čuti za njeno liječenje....

Prilikom tog zadnjeg razgovora izgovorila sam hrpu ružnim riječi, nepromišljeno sam ga optužila za sve što nam se u životu događalo..... Znam da sam ga povrijedila, ali on jei dalje svaki mjesec uredno uplaćivao veliki iznos na moj račun, plaćao mi školovanje, stanarinu i omogučio mi bezbrižan život... 

Sad mi je bilo krivo što sam sa tolikom sigurnošću Jane obećala karte i upoznavanje, jer postoji šansa da me odbije... I ne bi ga krivila radi toga... Nisam bila kćer kojem bi se mogao ponositi....

Kvragu sve... što mogu izgubiti....ponos, dostojanstvo??? 

Stisnula sam zelenu tipku i čula zvono s druge strane. Zvonilo je dugo i već sam htjela odustati dok s druge strane nisam čula tako dobro poznat glas..

-Ozana, zlato? - rekao je tiho

-Da, tata ja sam. - nastala je tišina. Imala sam osjećaj da ni jedno ne znamo što da kažemo. -Kako si?

-Dobro zlato, a ti? Sve u redu?- čula sam mu zabrinutost u glasu. Naravno da je pomislio da se nešto dogodilo jer ga inače ne zovem.... Nikad ga ne zovem

-Sve je u redu. Dobro sam...- i opet tišina. Čulo se samo naše disanje. - Nego, tata... Čula sam da uskoro održavate veliki koncert u Oxfordu... Jane, znaš moja cimerica Vas obožava, a nije uspjela doči do karata, pa sam mislila zamoliti te za dvije karte. - izrecitirala sam to u jednom mahu

-Ti hoćeš svoju Jane izvesti na moj koncert?-upitao je iznenađeno

-Da... ona je tvoj veliki fan,iako ne zna da si moj tata... Toliko mi je pomogla unatrag ovih nekoliko godina....-rekla sam tiho

-Znam Ozana, znam sve... Iako nisi htjela ćuti za mene ja sam znao za sve što se događa u tvom životu. Znam da ti je Jane bila velika pomoć i veliki oslonac... Koliko karata trebaš?

-Samo dvije... i voljela bih te upoznati s njome-rekla sam tiho. S druge strane sam čula uzdah za koji nisam znala kako ga protumačiti.

-Dvije godine čekam ovaj dan...dvije godine-rekao je veselo..-Karte ti šaljem sutra a ostalo ćemo se dogovoriti. Tu večer ste Vas dvije moje posebne gošće, a tvojoj prijateljici  ćemo noć učiniti nezaboravnom.

-Hvala ti, tata- rekla sam tiho - Čujemo se onda još...-poklopila sam i osjećala se 10 kilograma lakša. Konačno da i ja nešto uradim za svoju Jane... Samo da joj moj otac ne slomi srce, jer poznajući nju neće mu moći odoljeli, kao ni on njoj.....

Peter

Još uvijek ne mogu da vjerujem da me je moja Ozana nazvala... moja princeza... Dugo sam strpljivo čekao da dođe pameti, i možda sam to i dočekao. Svjestan sam da me nazvala radi Jane i karata, ali bolje išta nego ništa.

Pratio sam ovih dviju godina Ozanu, primjetio sam kako se iz buntovne djevojke razvila u pravu mladu damu, možda malo preslobodnu ali nadasve pristojnu. I sve to mogu zahvaliti Jane.. Djevojci koja ju je primila u svoj stan, izvela na pravi put i s njome prošla puno stvari... Naš razvod, Julinu ovisnost .... Koliko sam shvatio Jane još uvijek ne zna da sam ja Ozanin tata.... 

Stvarno je čeka šok.... Jane sam upoznao na svojim koncertima, isticala se uvijek u publici sa svojom pojavom i strašću prema mojoj glazbi, mojim pjesmama. Znala je svaku pjesmu i vjerujem da svega nije bila na par mojih koncerata... Pratio sam tu djevojku, zapela mi je za oko jer je bila prirodno lijepa, nije morala na sebe nanijeti tonu šminke, nije se morala izazovnu odijevati, u običnim poderanim trapericama  i crnoj majici izgledala je jebozovno,  kao sa modne piste. Potajno sam je želio za sebe, a u njenim očima sam vidio da nije imuna na mene. 

Ali kada sam shvatio da je to Ozanina Jane, ona je postala zabranjeno voće.. Sasvim slučajno sam ih vidio jedne nedjelje kako šeću gradom, smiju se i zbrojio sam dva i dva...  Nikad neću zaboraviti izraz njenog lica dok sam odbio slikanje i razgovor s njome koji je mjesec dana bio unaprijed dogovoren. Čekala me je strpljivo dva sata, u očima sam joj vidio nadu, želju a ja sam prošao pokraj nje sa dvije flundre.... Nakon toga sam mislio da više neće dolaziti na koncerte, ali bio samu krivu... Dolazila je i dalje, ali više nije imala onaj sjaj u očima...više nije bilo onog zaljubljenog pogleda prema meni....

Nikad mi godine nisu smetale i da ona nije Ozanina Jane, već bi mi odavno grijala krevet jer takva neiskvarenost se sreće samo jednom u životu.... 

I sad ću je napokon upoznati, sresti nakon toliko vremena... pod sasvim drugim okolnostima...