Vani, noć je pobijedila i sumrak i vrućinu. Naručio sam još jedno pivo. Nije mi se žurilo. Noć je moje vrijeme. Konobar je lijeno brisao čaše. Promatrao sam kapljice koje su klizile niz orošenu bocu. Nisam dozvoljavao da mi se piva ugrije. Kao neki superjunak, rješavao sam ju hladnu. Nije bilo nikoga u blizini tko bi to cijenio. Ustao sam namjeravajući platiti konobaru i krenuti.
Hej, evo gledam te pa kontam da ti malo zasmetam, imaš vremena? – Upitala je prilazeći.
Duga smeđa kosa, pune usne, četrdesetak godina, zgodna. Opet sam sjeo za šank.
Naravno – rekoh.
Upravo sam prekinula s dečkom .
Nije te zaslužio.
Jednostavno mi je bilo glupo vući ga za nos ako on ima te svoje velike planove, a i malo sam se prestrašila, on je htio zajednički život i sve što dolazi s tim. Recimo, da ja nisam za to. Mislim, želim nekog ozbiljnog, ali i prostor za sebe. Ne moraš mi milijun puta u danu reći da me voliš i onda dodati još sve te svoje planove. Zavrtjelo mi se u glavi, mislim, nisam ga htjela povrijediti, to valjda svakoj curi laska, ali nisam mogla ostati s nekim tko je opčinjen mnome. Smučilo mi se. Razumiješ?
Potpuno.
Pijan si?
Ne.
Sigurno?
Sigurno, treniram svaki dan.
Koliko si danas popio?
Ništa. Par piva. Pravi gospodin.
Nije mi jasno kako te ne opali. Ja sam s alkoholom, onako, dosta dobra, ali svaki dan? Nije mi jasno.
Opali me, naravno da me opali, zar bi inače imalo smisla?
Znaš da je to sranje?
Znam, ali drugi rade sranja.
Imam doma neki whiskey – rekla je.
Ok.
Platio sam konobaru pa smo krenuli do njenog stana. Rekla je da živi u blizini. Prošli smo pored Lisinskog, kroz Pothodnik pa Mihanovićevom do njenog stana na Trgu Marka Marulića. Putem smo pričali smo o svemu i ničemu.
Dvoje utopljenika u očekivanju pojasa za spašavanje.
OK, koja je tvoja priča? – Upitala je kad smo ušli u stan, nakon što nam je natočila cugu.
Uobičajena – rekoh.
Neka cura?
Neka cura.
Što ćemo sad? – upitala je.
Ekipa mi je vjerojatno na Strossu – rekoh.
Osmjehnula se i nazdravila mi s kauča u dnevnoj sobi dok sam izlazio iz stana.
