Vani je bilo kao u loncu, asfalt se isparavao, sunce je kuhalo ljude, cijedilo ih je sa smiješkom. Dovukao sam se do Route 66, birca u blizini Glavnog kolodvora. Klima uređaj je umirao pokušavajući rashladiti prostoriju, ali je hladio. Sjeo sam za šank i naručio pivo. Dan se primicao kraju. Još jedan dan za zaboraviti. Sjedio sam i čekao noć. Sumrak je bio slab, presporo je dolazio i još sporije gasio rujansku vrućinu. Noć je bila moje vrijeme. Noć je brisala dnevne poraze. Birc je bio ugodno mračan i poluprazan. Nisam primijetio kad je sjela nekoliko mjesta od mene. Pogledi su nam se susreli u ogledalu iza šanka. Podigao sam čašu i nazdravio joj. Nasmiješila se.
Cool - rekoh.
Ma moraš moći prozboriti nešto više od "Cool" - rekla je prilazeći.
Pravio sam se da ne primjećujem savršeno tijelo u pripijenoj haljinici.
Sorry, vrućina me je uspavala pa mi je to prvo palo na pamet - rekoh.
Da, uspavljuje. Vidjevši te, samo mi je kroz glavu prošlo "Hmmmm"- nastavila je zamišljeno gledajući kroz mene.
S obzirom na tvoje "Hmmm", moje "Cool" i ne zvuči tako loše - rekoh.
Nasmijala se, a ja sam mahnuo konobaru.
Crvena kosa i zelene oči, opaka kombinacija, kaj piješ? - Upitao sam.
Bijelo vino, ti?
Trenutno pivo.
Ok, još jedan "Hmmm", inače, što ima kod tebe?
Ništa posebno, ubijam još jedan dan, tražim način da živim i ništa ne radim ali mi ne uspijeva, kod tebe?
Čekam frendicu.
Nadam se da će kasniti - rekoh.
Još jedan osmijeh.
Ne neće, upravo stiže - rekla je i krenula prema vratima.
Bila bi to savršena priča da ja nisam ja - pomislio sam.
Zastala je i pogledala me.
Možda navratim kasnije - nasmiješila se i mahnula mi na odlasku.
