Dečko s treninga

Poglavlje 15.

Lara

Nisam si mogla pomoći niti se suzdržati od glupavog keza na licu kojeg nosim od kada sam ušla u kuću.
Polako se popnem do svoje sobe, a zatim se bacim na mekani krevet i uzdahnem. Dugačak i čudan dan.
Taman kada uzmem mobitel u ruku, on zasvijetli i zavibrira.
Uđem u poruku i opet razvučem blesavi kez te započnem razgovor.
Začudim se kako je tako brzo došao do kuće, ali mi kaže kako je stao da se ispuše, da ne ubije Filipa. Shvaćam da sam poremetila odnos između braće koji bi trebao biti čvrst i stabilan, a ja sam tu stabilnost uništila.
Jedno je sigurno. Filip se promjenio, na loše. Prije nego se odselio u Dubai, bio je vrlo dobar. Štoviše, držao me kao kap vode na dlanu. Sad se ponaša potpuno drugačije od prijašnjeg izdanja njega. Nedostajati će mi moj takozvani prijatelj sa kojime sam provela većinu djetinjstva, ali ako se odlučio ovako ponašati, to je potpuno njegov izbor i njegov život. Stanem pred ogledalo nakon što se dignem sa kreveta i polako pipnem ranu na usnici na kojoj je već osušena krv i dotaknem natečeni crveni obraz.
Nije da me toliko boli, ali trebat će mi puder. Puno pudera.

"Mama i tata su ovdje za pola sata. "
,čula sam kako se Josip, ne tako veselo, dere od dolje.
Prevrnem očima i baš se pitam koji je ovaj put razlog njihovog dolaska koji mi uopće sada nije trebao.

"Ja idem u teretanu. ", viknem i u sekundi spremim stvari u sportsku torbu i krenem plesti boksačke pletenice već obučena u crne sportske Nike tajice i crnu Nikeovu majicu.
Kad ispletem pletenice, uzmem patike i navučem ih na noge, pa ubrzano siđem niz stepenice.

"Pa u koju teretanu ideš?", upita trpajući čips u usta.

"Centar. Njima reci da sam...ne znam, izmisli nešto.", kažem, spremna izaći iz kuće, ali me njegov glas zaustavi.

"A zašto bih ja tebe izvlačio?", upita sa podignutom obrvom i prekriženim rukama na prsima.

"Sjećaš se onog tuluma kad nije bilo predavanja?", odgovorim protupitanjem dok mi samo glava izviruje iza ulaznih vrata. Josip problijedi i duboko proguta, a onda mi mahne rukom u znak da idem, pa se ja ponosno nasmiješim i polako krenem do teretane koja se nalazi u centru. Dosadno je šetati do centra, a pritom ne imati slušalice u ušima.
Zato ih izvadim iz džepa torbe koja mi se nalazi na ramenu i uključim ih u mobitel, pa pustim svoju najdražu playlistu koja počinje pjesmom Sorry od Halsey. U glavu mi uđe jebeni Marko.
Pjevušeći jedno deset pjesama stigla sam do ulaza u teretanu kada sam izvadila slušalice iz mobitela i spremila ih natrag od gdje sam ih i uzela. Ušla sam, pozdravljajući sve koje poznam i neke momke koji se dovode ovdje u kondiciju za utakmice, treniraju nogomet i zapravo sam ih upoznala na bezvezan način.

Flashback

"Samo me pusti na miru!", viknem na brata koji me nagovara da mu sredim jednu svoju prijateljicu. Vidim neku skupinu dečkiju koji se šepure kao pauni. Prevrnem očima i vratim se svađanju sa bratom. Prođu pored nas i ja se zagledam u jednog crnokosog lika.

"Ajde, šta te košta?", upita me i ja samo pokupim svoje stvari i izađem iz teretane, pa stanem ispred nje.
Josip dođe za mnom i počne se derati na mene kako sam najgora osoba na svijetu. Odjednom se sve dogodi u sekundi. Josip se tuče sa crnokosim i ostalim dečkima koji su maloprije ušli u teretanu. Jedva ih razdvojim i objasnim tko mi je on i zašto se svađamo, a onda odustanemo od teretane i svi se puknemo smijati te odemo u pizzeriju.

Oni su na svakoj mojoj utakmici i zapravo smo malo zapostavili naše prijateljstvo, ali srediti ću ja to.
Pozdravim curu za pultom i kažem svoje ime i prezime kako bi me upisala. Kada me upiše, odem u svlačionicu i tamo ostavim stvari.
Prvo i vjerojatno zadnje odredište mi je bila crna boksačka vreća, stvarno sam trebala nešto dobro izudarati.
Počnem žestoko udarati, ali nakon pola sata udaranja me zabole ruke i stanem sa udaranjem vreće, pa skinem rukavice i bacim ih sa strane uzimajući mali predah i bočicu vode.
Vidim Lukea kako mi se približava sa osmijehom na licu, pa se i sama osmjehnem. Sjedne pored mene i baci svoje rukavice pored mojih, pa mi otme bočicu iz ruke i popije gutljaj.

"Malo si ogulila vreću.", našali se i trkne me rukom po ramenu.

"Kad ne mogu nikog živog, ovo je dostojna zamjena.", kažem i slegnem ramenima, a pogled i pažnju mi privuče još jedna skupina dečkiju među kojima vidim i onog jednog kojeg poznajem.

Mora li i tu biti?