Dečko s treninga

Poglavlje 12.

Lara

Nekako se probudim pet minuta prije alarma, pa se euforično dignem iz kreveta što je prečudno za mene, nisam jutarnji tip. Obučem ono što sam sinoć pripremila i odem u kupaonicu pa obavim higijenu.
Na oči samo stavim eyeliner i maskaru, ništa više. Kosu ostavim da pada, pa namjestim majicu i izađem iz kupaonice. Krenem uzeti ruksak sa stola, ali pažnju mi preuzmu poruke na mobitelu pokraj ruksaka.
Uzmem mobitel te ga otključam i uđem u Messenger. Prve dvije poruke su podebljane crnim slovima, nepročitane. Otvorim onu koja je poslana minutu prije druge.

Filip:
"Dobro jutro, malena."

Ja:
"Dobro jutro, koja čast da si me se sjetio zaboravu."

Filip:
"Ah čuj, dugo je prošlo...uglavnom ,u gradu sam, zapravo, preselio sam se tu i krenuo sam u tvoju školu baby, završiti ću tu započeto."

Ja:
"Wow. Kako to? Mislim, ti si glup ako si se svojom voljom preselio iz Dubaia ovdje."

Filip:
"Nisam se baš svojom voljom, imao sam tamo nekih problema, ali riješio sam ih pa sam se odlučio tu vratiti.
Zapravo i je na neki način moja volja,nemoj me ubiti."

Ja:
"Ma joj nisi normalan. Ja da živim u Dubaiu, ne bih se odvajala od njega."

Filip:
"Eh...meni nije tako bilo, zapravo je grad kao i svaki drugi. Hej, zakasniti ćemo oboje u školu, vidimo se u učionici? "

Ja:
"Vidimo se, naravno."

Na brzinu otvorim i drugu poruku, Markovu. Slična poruka kao i Filipova.

Marko:
"Dobro jutro malena❤"

Ja:
"Čekaš me vani, nevoljo?"

Marko:
"Provjeri😉"

Napiše mi poruku i ja pogledam sa prozora van, a on maše kao luđak sjedeći na motoru koji mi se jako, jako sviđa, Kawasaki Ninja. Odmahnem glavom i uzmem ruksak i ostalo potrebno, pa siđem niz stepenice i izađem iz kuće. Dođem lagano do njega, on me krene zagrliti, a ja mu pokažem dlanom da stane.

"Tebi nije jasno šta sam ti sinoć rekla, zar ne?",upitam i začuje se zvuk Messengera.

"Ne, nije mi jasno i nije moj mobitel. Tvoj je.",kaže. Izvučem mobitel iz traperica i uđem u Messenger. Marko gurne glavu kod mog vrata da vidi tko mi je poslao poruku.

Filip:
"Mala?
Hoćeš me čekati u učionici, ili?

Ja:
"Vjerojatno."

Napišem poruku i zaključam mobitel te ga spremim u džep.

"Tko je taj Filip?",upita me, a napravi nekako da Filip zvuči kao da govori s gađenjem.

"Moj prijatelj koji se preselio u Dubai, pa se sada vraća ovdje da završi srednju. Preselio se ovdje natrag uglavnom.",objasnim, a on iznervirano puhne.

"Mogu misliti...prijatelj...krasno.",izmrmlja sebi u bradu, ali ga svejedno čujem, no zanemarim to i sjednem na motor pa ga on pokrene i luđački brzo vozi do škole, kao da se želi ispuhati. Kada dođemo do škole, siđem sa motora.
Bez pozdrava se odvoji od mene i to me malo začudi, no krenem do učionice prvoga sata. Bacim torbu na svoju klupu, a onda iza vrata vidim Filipa u daljini pa se zatrčim prema njemu. Vidi me, i ja skočim na njega obmotavši svoje noge oko njegovog struka, a on me spretno uhvati za butine, odnosno malo višlje, a ja ga zagrlim.