Dečko s treninga

Poglavlje 20.

Marko

Nakon što sam poslao cijelu bibliju Lari, a potom dobio samo seen, odlučio sam prekinuti cijelu ovu farsu zato jer sam sada shvatio koliko sam ju zapravo povrijedio. Potražio sam kontakt koji mi treba i nazvao taj broj prije nego krenem u školu.

"Halo?", živčano sam zazvao kretena sa druge strane.

"Hm?", javi se bez pretjeranog zanimanja u glasu.

"Odustajem. Neću više to raditi.", kažem ozbiljno i začujem podrugljivi osmijeh zbog kojeg prevrnem očima.
Proklet bio.

"Odustaješ? Sad si s njom, ha? Jel ti dala već? Veća je kurva negoli sam mislio.", upita me, a ovaj put se ja osmjehnem.

"Koji si ti poremećeni bolesnik.
Ne dao ti Bog da joj se približiš više.", kažem bijesno već pomišljajući kako ću sve ovo objasniti Lari. Biti će potpuno bijesna, ali ima i pravo na to.

"Ako se ne sjećaš, i dalje sjedim s njom i radimo projekte zajedno.", kaže i zatim začujem onaj njegov podmukli osmijeh.

"Misliš da će nastaviti raditi išta s tobom i biti ti u blizini kada joj sve ovo kažem? Reći ću joj sve makar ugrozio svaku vezu i komunikaciju s njom.", kažem ozbiljno, a čujem i po njegovoj sljedećoj rečenici da je ozbiljan.

"Ne bi to učinio, blefiraš.", kaže, a ja se nasmijem.

"Samo me gledaj.", kažem i prekinem poziv bacajući mobitel sa strane na stol. Uzmem iz ormara crne poderane traperice i sivu duksu, pa sve navučem na sebe i prođem prstima kroz kosu. Uzmem na brzinu ruksak i mobitel pa krenem prema školi.

Lara

Pospano otvorim oči i izađem iz kreveta na kojem još uvijek leži Josip.
Pogledam na sat i šokiram se.
Ako se ne spremim u roku od deset minuta debelo kasnim. Utrčim u kupaonicu i obavim sve što trebam, pa iz ormara izvadim crne poderane traperice i obučem ih, a potom obučem i duksu boje trule višnje.
Kosu maknem iz punđe i ona se spusti na moja leđa i ramena. Malo prođem prstima kroz nju, pa uzmem ruksak i mobitel. Bacim kratak pogled na prozor i vidim kapljice kiše kako i dalje klize niz prozor. Odem u garažu po moj novi crni matt Porsche i uđem brzinski u njega bacajući ruksak i jaknu na suvozačko mjesto. Zavežem pojas i izađem iz garaže pa dam gas.

Dok vozim do škole, pogledam jel mi lažna vozačka tu, a onda bacim oko na sat koji pokazuje tek 07:20.
Izvadim mobitel i na njemu mi piše 07:20. Mora da mi ranije ide sat u sobi.
Barem neću kasniti. Dok sam vozila, prošla sam pored Lede koja je izgledala kao žalosna vrba. Bilo mi ju je žao gledati tako, a mislim i da sam burno reagirala jučer. Nije kriva što Marko jebe sve što ima dvije noge i ono između njih. Ubrzala sam i uletila na školski parking, a kada sam parkirala, svi su se okupili oko auta diveći mu se i čekali su da vide tko će izaći iz njega s time da su stakla potamnjena. Uzmem sve sa suvozačkog sjedala, osim jakne koju ostavim tamo, i izađem iz auta te ga zaključam. Do mene odmah dođe jedan frajer koji je kao glavni u ovoj školi i nagne se na moju bebicu gledajući me zavodnički. Preokrenem očima istog trenutka,gadi mi se.

"Hoće boljeti?", upitam gledajući ga mrtvo ozbiljno.

"Šta?"

"Kad moja šaka udari tvoje lice zato jer si u dodiru s mojom bebicom.", kažem ozbiljno i pokažem na auto pored sebe. Napravi nešto s očima, okrene se i ode. Stavim ruksak na leđa i mobitel spremim u džep traperica.
Krenem koračati i začujem kako me netko doziva nadimkom kojim me samo ta osoba zove.

"BELA CIGANKO!", zadere se i ja već urlam od smijeha prisjećajući se zašto mi je dodijelio taj nadimak.

"SVEMIRSKI JEBAČU!", zaderem se isto i malo mi fali da ne umrem od ovoliko smijeha. Naime, Andreasa sam upoznala kada smo bili na ekskurziji u prvom razredu srednje i skompali smo se odmah pričajući o autima i nogometu. Od tada ga nisam vidjela zato jer je iz druge škole, a nismo ostali u kontaktu. Dobacio mi je loptu nogom i ja sam ju uhvatila.
Počela sam tehnicirati i na kraju sam mu dobacila loptu glavom, a on ju je spretno uhvatio. Andreas ima predivne plave oči i crnu kosu, a uz dobar izgled, obožavam to što je nogometaš. Dotrčim do njega i jako ga zagrlim, a on uzvrati istom mjerom.
Spusti se pljusak u sekundi i utrčimo u školu kako ne bi bili potpuno mokri.
Prouči me cijelu, od glave do pete i zine.

"Jebote, što si se ti proljepšala.", kaže,sa psovkom, naravno.
On je onaj tip dečka koji ne može izreći rečenicu a da ne opsuje, ali tko sam ja tu da nešto kažem, i ja psujem kao kakav kočijaš.

"Pa znam,ja sam uvijek šmeksi. Jebeš mi sve, otkud ti ovdje?", upitam znatiželjno, samo je tjedan dana ostalo do kraja školske godine.
Jebemu sve, pa ja završavam srednju za pišljivih tjedan dana. Nisam ni razmišljala o tome.

"Sada ćeš vidjeti.", kaže i povuče me do ravnateljevog ureda govoreći mi što da kažem. Gurne me naprijed i ja pokucam.

"Dobro jutro, mogu li ući?", upitam, a on kimne glavom i ja za sobom povučem Andreasa.

"Gospodine, ovo je moj dečko iz Italije, Andreas, mislio je da mi ranije završava škola pa je poranio tjedan dana. Može li on ići ovih zadnjih tjedan dana samnom na sate, obećajem da će biti dobar?", kažem, a ravnatelj nas pogleda i malo razmisli, a naposljetku kimne glavom. Izađemo iz ureda i ja skočim Andreasu na leđa.

"Ovo je bilo jebeno.", viknem dok me pola škole gleda kao da sam retardirana. Andreasu to ne smeta, samo se nastavi smijati zajedno samnom.