Judith Mcnaught- Kraljevstvo snova

Šesto poglavlje

Tijekom narednih pet dana, Jenny je počela prepoznavati rutinu vojske koja se odmarala. Ujutro, nedugo nakon svanuća, vojnici bi ustali i nekoliko sati vježbali s oružjem, od čega bi polja i dolina odjekivali neprekidnim, neskladnim zveketom mača o štit, teškog mača o teški mač. Vukovi strijelci, čija je vještina bila legendarna, takoñer su svakodnevno vježbali, pridodavajući brenčanje svojih lukova zveckanju kovine o kovinu. Čak su i konje svakodnevno odvodili na vježbu, jahači su ih galopirali vratolomnom brzinom u hinjenim napadima na zamišljene neprijatelje, dok zvukovi ratovanja nisu počeli odjekivati i bubnjati u njezinim ušima dugo nakon što bi vojnici načinili stanku za podnevni obrok. Sjedeći u Royceovom šatoru, prstiju zaposlenih šivanjem deka, Jenny je osluškivala tu neprestanu buku, neuspješno pokušavajući držati svoje brige pod nadzorom. Nije mogla zamisliti kako bi vojska njezinoga oca mogla preživjeti u okršaju protiv vješto izbrušene »ratne mašine« u koju je Vuk pretvorio svoje vojnike, niti je mogla prestati brinuti da će utvrda Merrick biti nepripremljena za napad koji će primiti. Zatim su se njezine brige prebacile na Brennu. Od noći njihovog na propast osudjenog bijega, Brennu je tek jednom nakratko vidjela. Stefan, grofov mladji brat, očito je bio odgovoran držati Brennu zarobljenom u njegovom šatoru, baš kao što je grof od Claymorea preuzeo odgovornost nad Jenny; medjutim, grof je zabranio da djevojke budu zajedno. Jenny ga je uporno ispitivala o Brenninoj sigurnosti i on je naizgled iskreno odgovarao da je Brenna savršeno sigurna i da se njegov brat prema njoj odnosi kao prema gošći. Odloživši šivanje, Jenny je ustala i prišla podignutom zaklopcu šatora, čeznući da malo prošeće naokolo. Vrijeme je bilo dražesno za rani rujan: toplo tijekom dana, hladno noću. Vukova elitna straža, petnaestorica vojnika koji su bili odgovorni isključivo Royceu, ne vojsci, vježbala je na konjima na udaljenoj strani polja i, iako je ona čeznula prošetati na suncu, njezin joj je zarobitelj uskratio čak i to, sa svakim novim danom naizgled sve grublji prema njoj. Vitezovi, posebice Sir Godfrey i Sir Eustace, koji su ranije bili gotovo ljubazni, sad su se prema njoj ponašali kao prema neprijatelju čiju su nazočnost bili primorani trpjeti. Brenna i ona su ih nasamarile, i nitko od njih to im neće zaboraviti niti oprostiti. Te večeri, nakon jela, Jenny je ponovno spomenula temu koja ju je najviše tištila. - Želim vidjeti sestru - rekla je grofu, nastojeći mu biti ravna po ravnodušnom raspoloženju. - U tom slučaju, pokušaj me zamoliti - odgovorio je - umjesto da mi naredjuješ. Jenny se ukočila od njegovog tona, zastala kako bi procijenila svoje stanje i važnost postizanja svog cilja, i nakon značajnog oklijevanja, ustupila je kimajući glavom i slatko upitala: - U redu. Gospodaru, smijem li vidjeti sestru? - Ne. - Zašto, zaboga? - eksplodirala je Jenny, trenutačno zaboravljajući poslušnost. Oči su mu zaiskrile smijehom. - Zato - komentirao je Royce, uživajući u okršaju s njom, iako ju je odlučio držati daleko od sebe, tjelesno i mentalno. - Kao što sam ti već rekao, loše utječeš na sestru. Sama, bez tebe, nikad ne bi imala dovoljno domišljatosti ili hrabrosti planirati bijeg. A bez nje, ti ne možeš razmišljati o odlasku. Jenny ga je iz sveg srca poželjela ispsovati tako da mu oprži uši, ali to bi samo naštetilo njezinoj krajnjoj nakani. - Pretpostavljam da mi nećeš vjerovati ako ti dam riječ da neću pokušati pobjeći. - Jesi li voljna to učiniti? - Jesam. A sad, smijem li vidjeti sestru? - Ne - pristojno je odgovorio. - Bojim se da ne smiješ. - Doista me zapanjuje - objavila je s veličanstvenim, kraljevskim prezirom, polako ustajući - da nisi siguran da jedna čitava engleska vojska može obuzdati dvije obične žene. Ili mi ovu molbu odbijaš iz okrutnosti? Usne su mu se stisnule, ali nije ništa rekao, a odmah nakon večere otišao je i više se nije vratio do dugo nakon što je Jenny već zaspala. Sljedećeg jutra, Jenny se zapanjila kad je vidjela kako dovode Brennu prema šatoru. Sivi habiti koje su zakopale pokraj potoka bili su previše prljavi da bi ih odjenule i Brenna je, poput Jenny, bila odjevena u tuniku, duge čarape i visoke meke čizme koje je očito posudila od nekog paža. Srdačno je zagrlivši, Jenny je povukla sestru da sjedne pokraj nje i tek što se nije upustila u raspravu o mogućim načinima bijega, kad joj je pogled pao na par muških čizama koje su se vidjele izmedju dna šatora i tla. Čizama sa zlatnim mamuzama koje su bile zabranjene svima osim vitezovima. - Kako si, sestro? - zabrinuto je upitala Brenna. - Veoma dobro - odgovorila je Jenny, pitajući se koji je od vitezova ispred šatora i tko mu je naredio da prisluškuje što djevojke govore. Nenadani, zamišljeni izraz preletio je Jennynim licem i polako je dodala: - Zapravo, da sam znala kako će se dobro odnositi prema nama, ne bih bila pokušala naš ludo odvažan bijeg. - Molim? - zadahtala je Brenna, radoznalog lica. Jenny joj je pokazala da šuti i uhvatila Brennino lice u ruke, okrećući ga prema izlazu iz šatora, pokazala joj je crne čizme tik s druge strane. Jedva čujnim šaptom je rekla: - Uspijemo li ih uvjeriti da više ne želimo pobjeći, imat ćemo mnogo više izgleda za priliku za bijeg. Moramo otići, Brenna, prije no što se otac preda. Ako to učini, bit će prekasno. Brenna je kimnula u znak razumijevanja i Jenny je nastavila: - Znam da tako nisam mislila kad su nas tek zarobili, ali istini za volju, strašno sam se prepala dok smo bile same u brdima one noći kad smo pokušale pobjeći. A kad sam čula zavijanje onog vuka... - Vuka! - vrisnula je Brenna. - Rekla si da je sova. - Ne, sad kad o tome razmislim, gotovo sam sigurna da je bio strašan vuk! Ali, poenta je da smo ovdje sigurne - nitko nas neće ubiti ni zlostavljati, kao što sam isprva mislila, pa zato nema razloga da se dovedemo u ikakvu opasnost pokušajem bijega i samostalnog pronalaženja puta kući. Ovako ili onako, tata će brzo ishodovati naše oslobodjenje. - O, da! - suglasila se Brenna, kad joj je Jenny pantomimom pokazala da se glasno suglasi. - Savršeno se slažem s tobom! Kao što se Jennifer nadala, Stefan Westmoreland, koji je stajao ispred šatora, izvijestio je o onome što je čuo. Royce ga je slušao s velikim iznenadjenjem, ali logika iza Jenniferine očite spremnosti da se mirno preda zarobljeništvu bila je neporeciva. Nadalje, Jenniferina naizgled voljnost da mirno čeka kraj svog zarobljeništva bila je razumna, a razumni su bili i razlozi te odluke koje je navela sestri. I tako je, iako uz odreñenu instinktivnu bojazan, Royce zapovjedio da se broj stražara oko njegovog šatora smanji s četvorice na jednoga, i to na Arika, koji je bio ondje isključivo kako bi osigurao sigurnost zarobljenice. Čim je Royce izdao tu zapovjed, zatekao se kako svaki put kad je u taboru, promatra svoj šator i uvijek očekuje razbarušenu gomilu zlatnocrvene kose kako pokušava ispuzati iz njega. Kad su prošla dva dana, a ona je poslušno ostala u šatoru, izmijenio je raniju odredbu i rekao Jennifer da će joj biti dopušteno svakodnevno provesti sat vremena sa sestrom. Nakon toga je posumnjao i u mudrost te odluke. Jennifer, koja je veoma dobro znala razlog ovih promjena, zaklela se da će paziti na svaku daljnju prigodu kojom bi mogla učvrstiti grofovo neutemeljeno povjerenje i time ga uljuljkati u dodatno oslabljivanje opreza. Naredne noći, sudbina joj je pružila krajnju priliku i Jenny ju je iskoristila: Upravo je izišla iz šatora s Brennom, namjeravajući reći Ariku da žele malo prošetati obodom šatora - područjem na koje su sad bile ograničene - kad su se Jenny istodobno dogodile dvije stvari: Prva je bila ta da su Arik i stražari Crnoga Vuka bili udaljeni više od dvadeset metara, trenutačno zaokupljeni nekom svadjom koja je izbila medju vojnicima; druga je bila da se, daleko s njezine lijeve strane, grof okrenuo i pomno promatrao Jennifer i Brennu. Da Jenny nije znala da ih on promatra, možda bi pokušala pobjeći u šumu s Brennom, ali budući da je odmah shvatila kako bi ih on uhvatio za nekoliko minuta kad bi to pokušale, učinila je nešto mnogo bolje. Brižno nastojeći izgledati kao da nema pojma da ih on promatra, Jenny je uhvatila Brennu za ruku i pokazala prema odsutnom Ariku, a zatim se hotimice udaljila od šume, poslušno se držeći perimetra šatora kako joj je rečeno. To čineći, Jenny je vješto uspjela navesti Roycea na pomisao kako joj se može vjerovati da neće pokušati pobjeći, čak i ako ne bude pod stražom. Varka je veličanstveno upalila. Te večeri, Royce, Stefan, Arik i Crni Stražar okupili su se raspraviti plan o rušenju logora narednog dana i započinjanju marša trideset milja sjeveroistočno prema zamku Hardin, gdje će se vojska odmoriti dok čekaju svježa pojačanja iz Londona. Tijekom rasprave i obroka koji je uslijedio, ponašanje Roycea Westmorelanda prema Jenny graničilo je s galantnim! A kad su svi izišli iz šatora, okrenuo se prema njoj i tiho rekao: - Više neće biti nikakvih ograničenja tvojim viñanjima sa sestrom. Jenny, koja tek što nije sjela meñu hrpu krznenih prekrivača, zastala je u pola pokreta na nepoznatu nježnost u njegovom glasu i zagledala se u njega. Njezinim je tijelom kolala nelagoda, neobjašnjiva ali opipljiva, dok je promatrala njegovo ponosno, aristokratsko lice. Kao da je prestao razmišljati o njoj kao svom neprijatelju i sad je moli da i ona učini isto, a ona ne zna kako bi reagirala. Promatrajući njegove nedokučive srebrne oči, instinkt ju je upozorio da bi joj ga njegova ponuda primirja mogla učiniti opasnijim nego što joj je bio kao neprijatelj, ali njezin je um odbio tu zamisao jer joj nije imala smisla. Naravno da bi se mogla samo okoristiti površinskim prijateljstvom izmeñu njih, i, istini za volju, prilično je uživala u njihovom bezbrižnom razgovoru dok mu je neku večer šivala ranu. Zaustila je da mu zahvali na ponudi, ali se predomislila. Učinilo joj se izdajom zahvaliti svom otmičaru na obzirnosti, prenemagati se da je sve oprošteno i da su oni, no dobro, prijatelji. Nadalje, iako joj je laknulo što ga je naizgled privolila da joj vjeruje, osjećala se postiñenom zbog varke kojom se poslužila kako bi to postigla. Još kao mala djevojčica, Jenny je bila izravna i otvorena; taj ju je stav često doveo u očevu nemilost i na kraju naveo da izazove svog beskrupuloznog brata na dvoboj časti, umjesto da ga pokuša pobijediti u njegovoj vlastitoj podmukloj igri. Zbog otvorenosti i iskrenosti protjerana je u opatiju. Ovdje je, meñutim, bila primorana poslužiti se varkom i iako su sva njezina nastojanja bila nagrañena, a njezin cilj hvale vrijedan, nekako se osjećala postiñenom zbog onoga što je činila. Ponos, iskrenost i očaj vodili su rat u njoj, u njezina ju je savjest napala u tom kreševu. Pokušala je razmisliti što bi majka Ambrose učinila u toj situaciji, ali jednostavno nije mogla zamisliti da bi se itko uopće usudio oteti štovanu nadstojnicu, a kamoli je prebaciti preko leña konja kao vreću žita, i učiniti sve ostalo što je Jenny otrpjela otkad su je doveli ovamo. Ali jedno je bilo sigurno. Majka Ambrose bila je pravedna prema svima, bez obzira kako šokirajuće bile okolnosti. Grof je nudio Jenny povjerenje, čak i svojevrsno prijateljstvo i ona je to vidjela u toplini njegovog pogleda; čula u nježnosti njegovog dubokog baritona. Nije mogla, nije se usuñivala odgurnuti to povjerenje. Budućnost njezinoga klana ovisila je o njezinoj sposobnosti da im pobjegne ili lakoće da je se spasi, jer oni će to zacijelo barem pokušati prije nego što se predaju. Zbog toga je Jenny trebala sloboda kretanja po taboru, najveća moguća. Sramotno ili ne, nije mogla biti pravedna i prezreti njegovo povjerenje. Niti je mogla odbiti njegovu gestu prijateljstva a da time istodobno ne ugrozi to povjerenje, ali barem je mogla pokušati uzvratiti mu na prijateljstvo s odreñenim stupnjem iskrenosti i čestitosti. Odlučivši to nakon poduljeg razdoblja šutnje, Jenny je pogledala grofa i podigla bradu, a zatim s nenamjerno hladnim kimanjem glave prihvatila njegovu ponudu primirja. Više zabavljen nego rasrñen onime što je pogrešno protumačio kao njezino »kraljevsko« prihvaćanje njegove obzirnosti, Royce je prekrižio ruke na prsima i oslonio se bokom o stol, upitno podigavši jednu obrvu. - Reci mi nešto, Jennifer, - rekao je dok je ona sjedala meñu krzna i podvijala skladne noge ispod tijela - kad si bila u samostanu, zar te nisu upozorili da se kloniš sedam grijeha? - Naravno da jesu. - Uključujući i ponos? - promrmljao je, jer mu je pozornost odvratilo svjetlo svijeće koje je svjetlucalo u zlaćanim pramenovima njezine kose koja se prelijevala preko ramena. - Ja uistinu nisam ponosna - odgovorila je s čarobnim osmijehom, posve svjesna da on nedvojbeno misli na njezino zakašnjelo, hladno prihvaćanje primirja. - Valjda sam svojeglava. I tvrdoglava. I neposlušna. Ali ne, mislim da nisam ponosna. - Glasine i moje vlastito iskustvo s tobom navele bi me da pomislim suprotno. Na njegov je zajedljiv ton Jenny prasnula u smijeh i Royce se uhvatio zarobljen zaraznom radošću i ljepotom tog smijeha. Nikad ranije nije čuo glazbu njezinoga smijeha, niti ga vidio kako sjaji u njezinim veličanstvenim očima. Sjedeći na hrpi raskošnog krzna i smijući mu se, Jennifer Merrick bila je nezaboravna. Shvatio je to jednako jasno kao što je shvatio da će je, priñe li joj i sjedne li pokraj nje, po svemu sudeći smatrati neodoljivom. Oklijevao je i promatrao je, nijemo nabrajajući sve razloge iz kojih bi trebao ostati gdje jest, a zatim je brižno sakrivajući svoju nakanu, učinio upravo suprotno. Ispružio je ruku i podigao dva vrča i bocu vina sa stola pokraj svog bedra, a zatim to sve odnio do hrpe krzana. Natočio je vino u vrčeve i pružio joj jedan. - Zovu te ponosna Jennifer, jesi li to znala? - upitao je cereći se njezinom čarobnom licu. Nesvjesna da brzinom munje zaranja u opasno, neoznačeno područje, Jenny je slegnula ramenima, a oči su joj radosno titrale. - To su samo glasine, posljedica, pretpostavljam, mog jedinog susreta s lordom Balderom. Tebe zovu pošast Škotske i govore da ubijaš bebe i piješ njihovu krv. - Stvarno? - upitao je Royce s preuveličanim drhtajem groze dok je sjedao pokraj nje. Napola u šali, dodao je: - Nikakvo čudo što sam omražena osoba u boljim engleskim dvorcima. - Zar si doista omražen? - upitala je, zbunjena i potiskujući nenadani apsurdni nalet suosjećanja. Možda on jest neprijatelj Škotske, ali bori se za Englesku, i njoj se činilo strašno nepravednim da ga njegov vlastiti narod odbacuje. Podigavši vrč, Jenny je otpila nekoliko gutljaja da umiri živce, a zatim je spustila tešku posudu i proučavala je na odsjaju svjetla lojanica na stolu s druge strane šatora. Mladi Gawin bio je na suprotnom kraju, naizgled zadubljen u svoj beskonačni zadatak laštenja gospodarevog oklopa pijeskom i octom. Englesko plemstvo, zaključila je, mora biti veoma neobično, jer u Škotskoj bi ovog muškarca pokraj nje smatrali izuzetno zgodnim junakom i srdačno dočekivali u svakom dvorcu u kojemu ima neudatih kćeri! Istina, on ima neku mračnu bahatost; u grube, markantne obrise njegove čeljusti i brade bila je urezana granitna odlučnost i neumoljiv autoritet, ali, kad se uzme sve zajedno, njegovo je lice bilo odvažno muževno, zgodno. Dob mu je bilo nemoguće pogoditi; život proveden na vjetru i suncu urezao je bore u kutove njegovih očiju i brazde uz usta. Pretpostavljala je da je zacijelo mnogo stariji nego što izgleda, budući da se nije mogla sjetiti vremena kad nije znala priče o Vukovim podvizima. Najednom joj je palo na pamet kako je doista veoma čudno da je proveo život u osvajanjima, a nije se želio oženiti i imati nasljednike koji će nasljediti svo bogatstvo koje je zacijelo nagomilao. - Zašto se nisi oženio? - najednom je lanula, a zatim nije mogla vjerovati da je doista postavila to pitanje. Na Royceovom se licu zamijetila zaprepaštenost kad je shvatio da ga ona, s njegovih dvadeset i devet godina, očito smatra davno prestarim za brak. Povrativši sabranost, zabavljeno je upitao: - Što ti misliš, zašto se nisam oženio? - Zato što te nijedna prikladna dama nije zaprosila? - odvažno se usudila uz drzak osmijeh u kutu usana koji se Royceu činio krajnje očaravajućim. Usprkos činjenici da je dobio brojne takve bračne ponude, samo se nacerio. - Pretpostavljam da misliš da je za mene prekasno. Sa smiješkom je kimnula. - Izgleda da smo oboje osuñeni ostati usidjelice. - Ah, ali ti si usidjelica po vlastitom odabiru, a u tome je razlika. - Izuzetno uživajući, Royce se nalaktio i gledao kako joj obrazi rumene od jakog vina koje je pila. - Što misliš, gdje sam pogriješio? - Ja to, naravno, ne bih mogla znati. Ali pretpostavljam - nastavila je nakon kratkog razmišljanja - da muškarac na bojištu nema prilike susresti mnogo prikladnih dama. - Istina. Većinu života proveo sam u borbi za mir. - Jedini razlog zašto nema mira jest taj da ga ti stalno narušavaš svojim bezobzirnim opsadama i beskonačnim bitkama - turobno ga je obavijestila. - Englezi se ne mogu ni s kime složiti. - Ma nemoj? - suho je upitao, uživajući u njezinom duhu jednako kao što je trenutak ranije uživao u njezinom smijehu. - Naravno. Pa ti si se sa svojom vojskom tek vratio iz borbe protiv nas u Cornwallu... - Borio sam se u Cornwallu, na engleskom tlu - blago ju je podsjetio Royce - jer je vaš ljubljeni kralj James, koji usput ima slabu bradu, napao nas u pokušaju da na prijestolje stavi muža svoje roñakinje. - Za tvoju informaciju - ogorčeno mu je odvratila Jenny - Perkin Warbeck slučajno jest zakonit kralj Engleske i kralj James to dobro zna! Perkin Warbeck je davno izgubljeni sin Edvarda IV. - Perkin Warbeck - glatko joj je proturječio Royce - je davno izgubljeni sin jednog flamanskog lañara. - To je samo tvoje mišljenje. Kad se činilo da on nije raspoložen za prepirku o tom pitanju, kradom je pogledala njegovo grubo isklesano lice. - Ima li kralj James doista slabu bradu? - upitala je. - Ima - potvrdio je Royce, cereći joj se. - Zapravo, nismo ni razgovarali o njegovom izgledu - ukočeno je rekla, probavljajući ovu informaciju o svom kralju, za kojeg se govorilo da je naočit kao bog. - Razgovarali smo o tvojim beskonačnim ratovima. Prije nas, ratovao si protiv Iraca, a onda si bio... - Borio sam se protiv Iraca - s posprdnim ju je smješkom prekinuo Royce - zato što su oni okrunili Lamberta Simnela za kralja, a zatim nas napali u pokušaju da ga stave na prijestolje umjesto Henryja. Prema njegovim se riječima činilo da su Škotska i Irska bile u krivu i Jenny se jednostavno nije osjećala dovoljno upućenom da bi o tom pitanju primjereno raspravljala. S uzdahom je rekla: - Pretpostavljam da nema nikakve dvojbe zašto si ovdje, sad, tako blizu naše granice. Čekaš da ti stigne pojačanje, a nakon toga te Henry kani poslati u Škotsku da vojuješ svoje krvave bitke protiv nas. Svi u ovom taboru to znaju. Odlučan vratiti razgovor na njegovu raniju, bezbrižnu temu, Royce je rekao: - Koliko se sjećam, razgovarali smo o mojoj nesposobnosti da pronañem prikladnu ženu na bojnome polju, a ne o ishodu samih bitaka. Sretna zbog promjene teme, Jenny se namjerno ponovno usredotočila na taj problem. Nakon jedne minute, rekla je: - Sigurno si bio na Henryjevom dvoru i ondje upoznao dame? - Jesam. Pijuckala je vino u zamišljenoj tišini i promatrala visokog muškarca koji je ležao pokraj nje, podignute jedne noge, ruke nehajno položene na koljeno, posve opušten u šatoru na bojnom polju. Sve na njemu odavalo je ratnika. Čak i sad, dok se odmarao, iz njegovog je tijela isijavala snaga grabežljivca, ramena su mu bila nevjerojatno široka, ruke i grudi nabrekle od mišića ispod tamnomodre vunene tunike, a mišići na njegovim nogama i bedrima jasno su se ocrtavali u teškim, crnim vunenim čarapama iznad visokih čizama. Godine nošenja oklopa i zamahivanja širokim mačem očvrsnule su ga za bitku, ali Jenny nije mogla zamisliti da bi mu takav život mogao biti od ikakve koristi kad bi otišao na dvor, niti ga pripremiti da se uklopi meñu dvorjane. Iako sama nikad nije bila na dvoru, čula je svakojake priče o obilju i profinjenosti dvorjana. Najednom je shvatila koliko strašno neumjesno ovaj ratnik zacijelo izgleda i jednako se tako osjeća na takvom mjestu. - Zar... zar se ne osjećaš ugodno s ljudima na dvoru? - s oklijevanjem se odvažila upitati. - Ne naročito - odgovorio je Royce, smućen mnoštvom emocija koje su titrale u njezinim izražajnim očima. Njegovo priznanje ganulo je njezino nježno srce i malo je rastužilo jer Jenny je bolje od većine ljudi znala koliko je ponižavajuće i bolno osjećati se kao da ne pripadaš meñu upravo one ljude za koje najviše želiš da te prihvate. Činilo se pogrešnim, nepoštenim da ovog muškarca koji svakodnevno izlaže svoj život opasnosti zbog Engleske, njegov vlastiti narod izbjegava. - Sigurna sam da za to nisi ti kriv - dobrohotno je rekla. - Što misliš, tko je onda kriv? - upitao je, a lagan je osmijeh lebdio u kutovima njegovih isklesanih usana. - Zašto se na dvoru ne osjećam ugodno? - Govorimo li o tvojim osjećajima kad si s damama, ili kad si s gospodom? - upitala je, najednom osjetivši odlučan poriv da mu pomogne, što je jednim dijelom bila posljedica sažaljenja, drugim jakog vina, a trećim reakcija na njegov nepokolebljiv sivi pogled. - Ako je s damama, možda ti mogu pomoći - predložila je. - Bi li htio pokoji savjet? - Svakako, molim te. - Potiskujući osmijeh, Royce je na lice namjestio zadivljujuću imitaciju iskrene ozbiljnosti. - Reci mi kako da se ponašam prema damama tako da sljedeći put kad odem na dvor, budem tako uspješan da jedna od njih možda pristane uzeti me za muža. - Oh, ne mogu obećati da će se htjeti udati za tebe - izlanula je bez razmišljanja. Royce se zagrcnuo vinom i obrisao kapljice s kuta usta. - Ako si mi željela povećati samopouzdanje - rekao je glasom još prigušenim od smijeha - loše ti ide, moja gospo. - Nisam mislila... - jadno je zamuckivala Jenny. - Doista, ja sam... - Možda bismo trebali razmijeniti savjete - veselo je nastavio. - Ti meni reci kako jedna dama visokog roda želi da se prema njoj ponaša, a ja ću tebe upozoriti o opasnostima razaranja muškarčevog samopouzdanja. Evo, popij još malo vina - glatko je dodao, posežući za bocom i dolijevajući u njezin vrč. Pogledao je preko ramena Gawina i trenutak kasnije, paž je odložio štit koji je laštio i izišao iz šatora. - Nastavi sa svojim savjetima, sav sam se pretvorio u uho - rekao je Royce kad je ona otpila još gutljaj vina. - Zamislimo da sam na dvoru i upravo sam ušao u kraljičin salon. Ondje je okupljeno nekoliko lijepih dama i ja odlučim da jednu od njih želim za ženu... Razrogačila je oči od šoka. - Nisi nimalo izbirljiv, zar ne? Royce je zabacio glavu i glasno se nasmijao, a taj je nepoznati zvuk trčeći doveo trojicu stražara u šator kako bi mu utvrdili razlog. Kratko im odmahnuvši da odu, pogledao je njezin drski nosić koji je još uvijek bio namreškan od neodobravanja, i shvatio da je upravo potonuo nečuveno nisko u njezinim očima. Potiskujući novi nalet radosti, s lažnom je skrušenošću upitao: - Pa rekao sam da su dame sve lijepe, nisam li? Izraz lica joj se razvedrio i ona se nasmiješila i kimnula glavom. - To je istina. Rekao si. Zaboravila sam da je ljepota muškarcu najvažnija. - Isprva, ljepota jest najvažnija - ispravio ju je Royce. - U redu onda. Što da radim sad kad sam... ovaj... kad sam odabrao predmet svojih bračnih nakana? - Što inače radiš? - Što misliš da radim? Skupila je fine obrve i zabavljenost je titrala na kutovima njezinih raskošnih usana dok ga je promatrala, razmišljajući o odgovoru. - Na temelju onoga što ja znam o tebi, mogu samo pretpostaviti da bi je prebacio preko koljena i pokušao batinama natjerati da se pokori. - Zar hoćeš reći da to nije pravi način? - ozbiljnog je lica upitao Royce. Jenny je opazila šalu koja je vrebala u njegovim očima; prasnula je u smijeh i Royceu se učinilo kao da je njegov šator ispunila glazba. - Dame... odnosno, dame visokog roda - pojasnila je minutu kasnije s izrazom koji je očito podrazumijevao da je njegovo prošlo iskustvo nedvojbeno bilo s ženama jedne posve druge vrste - imaju veoma odreñene zamisli o tome kako se muškarac koji osvoji njihovo srce treba ponašati prema njima. - Kako jedna dama visokog roda sanja da se muškarac ponaša prema njoj? - Pa, viteški, naravno. Ali, ne samo to - dodala je, a njezine safirne oči blistale su nekim čeznutljivim sjajem. - Dama želi misliti da kad njezin vitez uñe u prostoriju punu ljudi, ne vidi nikoga osim nje. Da je slijep za sve osim njezine ljepote. - U tom slučaju, prijeti mu neposredna opasnost da se spotakne o vlastiti mač - naglasio je Royce prije nego što je shvatio da Jennifer govori o svojim vlastitim snovima. Prijekorno ga je pogledala. - I - naglašeno je dodala - želi misliti da je on romantične prirode - a ti to očito nisi! - Nisam, ako biti romantičan znači da u sobu moram utapkati poput slijepca - zadirkivao je. - Ali, nastavi. Što još dame vole? - Odanost i vjernost. I riječi... posebice riječi. - Kakve riječi? - Riječi ljubavi i nježnog divljenja - sanjivo je odgovorila Jenny. - Dama želi čuti da je njezin vitez voli više od svega drugog i da je ona za njega lijepa. Želi da joj on kaže da ga njezine oči podsjećaju na more ili na nebo, a njezine usne na ružine latice... Royce ju je promatrao sa zaprepaštenim iznenañenjem. - Zar ti doista sanjaš o tome da ti muškarac to kaže? Problijedjela je kao da ju je udario, ali onda kao da je odlučila to zaboraviti. - I neugledne djevojke imaju snove, gospodaru - sa smiješkom je naglasila. - Jennifer - oštro je rekao, ispunjen kajanjem i čuñenjem - ti nisi neugledna. Ti si... - Svakim ga je trenutkom sve više privlačila i on ju je proučavao, pitajući se u čemu je ta njezina privlačnost. Privlačilo ga je nešto više od samog njezinog lica ili tijela; Jennifer Merrick imala je neku blistavu nježnost koja ga je ushićivala, žestok duh koji ga je izazivao i sjaj koji ga je sve jače privlačio k njoj. - Nisi neugledna. Nasmijuljila se bez imalo ogorčenosti i odmahnula glavom. - Nemoj, ni u kom slučaju, pokušati uvjeriti svoju damu da je lijepa neiskrenim laskanjem, gospodaru, jer nemaš nikakvih izgleda u uspjeh! - Ako ne mogu batinama natjerati damu da mi se pokori, niti je obmanuti laskanjem - odgovorio je Royce zaokupljen njezinim ružičastim usnama - pretpostavljam da ću se morati osloniti na moju jedinu preostalu vještinu... Pustio je da ova zadnja riječ znakovito visi u zraku dok Jenny, obmanuta, više nije mogla izdržati znatiželju. - O kakvoj to vještini govoriš? Naglo ju je pogledao u oči i s nestašnim osmijehom rekao: - Skromnost mi brani da je imenujem. - Ne budi stidljiv - prekorila ga je Jennifer, toliko znatiželjna da nije ni primijetila da se njegova ruka podiže do njezinog ramena. - Što je to što činiš tako dobro da bi se jedna dama zbog toga poželjela udati za tebe? - Vjerujem da sam prilično dobar u - ruka mu se ovila oko njezinog ramena - ljubljenju. - Ljubljenju! - zagrcnula se, smijući se i istodobno se propinjući i uklanjajući njegovu ruku. - Ne mogu vjerovati da bi se time hvalio preda mnom! - Nisam se hvalio - odvratio je Royce i djelovao je povrijeñen. - Uvjerili su me da sam prilično dobar u tome. Jenny se svim silama trudila izgledati strogo i prijekorno, ali joj to nije uspjelo; usne su joj zadrhtale od smijeha na pomisao da se »pošast Škotske« ne hvasta vještinom s mačem ili kopljem, nego ljubljenjem! - Vidim da je tebi ta pomisao smiješna - suho je zamijetio Royce. Odmahnula je glavom tako snažno da joj se kosa rasula preko ramena, ali oči su joj titrale od radosti. - Ma ne, samo... - rekla je prigušujući smijeh - samo ne mogu zamisliti takvu sliku o tebi. Bez upozorenja, njegova se ruka podigla i ovila oko njezine, odlučno je privlačeći. - Zašto me onda sama ne procijeniš? - tiho je predložio. Jenny se pokušala odmaknuti. - Ne budi smiješan! Ne bih mogla... ne mogu! - Najednom nije mogla otrgnuti pogled s njegovih usana. - Rado ću ti vjerovati na riječ. Rado! - Ne, osjećam da to moram dokazati. - Nema potrebe - očajnički je zaviknula. - Kako bih mogla procijeniti tvoju vještinu kad me nikad u životu nitko nije poljubio? Od tog je priznanja Royceu bila još poželjnija, jer on je bio naviknut na žene čije se iskustvo u postelji moglo mjeriti s njegovim. Izvio je usne u osmijeh, ali prste je stisnuo čvršće oko njezine ruke, neumoljivo je privlačeći bliže, podižući drugu ruku do njezinog ramena. - Ne! - uzviknula je Jenny i bezuspješno se pokušala odmaknuti. - Zahtijevam. Jenny se pripremila na neku nepoznatu vrstu tjelesnog napada; u grlo joj se smjestio jecaj straha, ali već u sljedećem trenutku shvatila je da se nema čega bojati. Njegove su usne bile hladne na njezinima i iznenañujuće glatke dok su ovlaš dodirivale njezina zatvorena usta. Posve mirna od prepasti, s rukama sapetim njegovima, držeći ukočeno tijelo podalje od njegovoga, ostala je nepomična dok joj je srce sve više ubrzavalo od očajničkog nastojanja da osjeti kako je biti poljubljen i istodobno sačuva pribranost. Royce je popustio pritisak svojih dlanova tek koliko je bilo dovoljno da ona odmakne svoje stisnute usnice od njegovih. - Možda nisam onako dobar kao što sam nekoć mislio - rekao je, brižno skrivajući zabavljenost. - Zakleo bih se da ti je mozak cijelo vrijeme radio. Obeshrabrena, preplašena i posve zbunjena, Jenny se svejedno očajnički trudila ne odupirati i ne učiniti ništa čime bi narušila krhku ravnotežu njihovog nesigurnog prijateljstva. - Kako to misliš? - upitala je, bolno svjesna da se njegovo moćno tijelo sad ispružilo praktički ispod i pokraj nje na najraskalašeniji način, s glavom na krznima. - Mislio sam, bi li ti rekla da je naš poljubac bio od onakvih o kakvima dame visokog roda »sanjaju«? - Molim te, pusti me. - Mislio sam da ćeš mi pomoći u vladanju na zadovoljstvo finih dama, takvih kao ti. - Veoma se dobro ljubiš! Upravo onako kako dame sanjaju da će ih netko ljubiti! - očajnički je uzviknula Jenny, ali on ju je samo promatrao sa sumnjičavim izrazom lica i odbijao je pustiti. - Jednostavno se ne osjećam sigurnim - zadirkivao je, promatrajući kako se u njezinim nevjerojatno modrim očima pale iskrice bijesa. - Tad vježbaj na nekom drugom! - Nažalost, Arik me ne privlači - rekao je Royce i prije no što je ona mogla izreći još neki prigovor, brzo je promijenio taktiku. - Meñutim - ugodno je rekao - vidim da, iako prijetnje tjelesnom odmazdom nemaju nikakvog učinka na tebe, najzad sam otkrio što ima. - Kako to misliš? - sumnjičavo je upitala. - Mislim da, u budućnosti, kad te budem htio pokoriti svojoj volji, jednostavno ću te ljubljenjem natjerati da se povinuješ. Prestravljena si od ljubljenja. Pomisao da će je on poljubiti - nedvojbeno pred svojim vojnicima - svaki put kad mu se usprotivi, zauzela je zabrinjavajuće istaknuto mjesto u njezinom umu. U nadi da će ga govoreći mirnim, razumnim glasom, umjesto vatrenim prosvjedom protiv njegove izjave, uspjeti razuvjeriti od toga da je ljubi kako bi dokazao svoju tvrdnju, rekla je: - Ne osjećam strah, već samo manjak zanimanja. S mješavinom zabavljenosti i divljenja, Royce je gledao njezinu muku, ali to je samo pojačalo njegovu neobjašnjivu odlučnost da iskuša čvrstoću njezina stava. - Ma nemoj? - tiho je šapnuo, a njegov pogled ispod teških vjeña nije napuštao njezine usne. Dok je govorio, ovio je ruku oko njezine glave neumoljivo je privlačeći, polako, centimetar po centimetar, dok se njegov topli dah nije miješao s njezinim, a zatim se njegov pogled podigao i spojio s njezinim. Uporne, iskusne sive oči uhvatile su preplašene, očarane modre, i zarobile ih dok je privijao njezine usne o svoje. Svaki živac u Jennynom tijelu kao da je doživio udar. Zatvorila je oči, a njegove su se usne pokrenule, pomno i posjednički istražujući svaku nježnu oblinu i uzdrhtali obris. Royce je osjetio kako su se njezine usne nehotice smekšale, osjetio kako njezine uzdrhtale ruke popuštaju, njezine se dojke oslanjaju o njegova prsa, njezino srce divlje lupa. Ruka kojom je držao njezina usta priljubljena uz svoja popustila je pritisak istodobno kad su njegove usne pojačale svoj. Prevrnuo ju je na leña i nagnuo se nad nju, produbljujući poljupce, umirujući joj milujući bok. Gurnuo je vrh jezika niz nabor njezinih usana, tražeći ulaz, zahtijevajući da se otvore, a kad su se najzad otvorile, njegov je jezik zaronio u slatkoću njezinih usta i polako se povukao, a zatim ponovno zaronio u napadnom oponašanju čina za kojim je počeo žudjeti s opasnom odlučnošću. Jenny je zadahtala pod njim i ukočila se, a zatim je najednom sva napetost iscurila iz nje, kad se njezinim tijelom razlila razorna eksplozija ugode. Posve nesvjesna goruće strasti koju je on namjerno, vješto izazivao u njoj, bila je posve opijena, zavedena da zaboravi da je on njezin zarobitelj. Sad je bio ljubavnik - strastven, uvjerljiv, nježan, zahtjevan. Preplavila ju je nježnost i ona je, nijemo prostenjavši od bespomoćne predaje, ovila ruku oko njegovog vrata i uzvraćala mu poljupce sa strašću koja se budila. Royceove usne postale su zahtjevnije, njegov je jezik tražio, milovao, dok mu je ruka nemirno klizila po njezinom trbuhu, milovala joj dojke, zatim se ponovno spustila i spretno otkopčala njezin pojas pa kliznula ispod tunike. Jenny je osjetila čvrsto klizanje njegovog žuljevitog dlana niz svoju nagu dojku u istom trenutku kad su njezine usne uhvaćene u poljubac koji proždire. Zastenjala je pod ovim putenim napadom, a u Royceu je eksplodirala želja kad je osjetio kako njezino tijelo buja pod njegovim dlanom, njezina se bradavica ponosno uzdiže o njega. Prstima je lagano dodirivao drski vršak njezine bradavice, a zatim ga uhvatio meñu prste i protrljao. Osjetio je njezin dahtaj šokirane naslade na svojim usnama kad su se njezini prsti grčevito zarili u njegova ramena i ona ga strastveno poljubila, kao da mu pokušava uzvratiti užitak koji joj je pružao. Iznenañen bolnom dražesnošću njezine reakcije, Royce je podigao usne s njezinih i pogledao njezino zajapureno, opojno lice, ne prestajući milovati njezinu dojku i samome sebi govoreći da će je svakog trenutka pustiti. Žene s kojima je spavao nikad nisu željele da ih zavede ili bude nježan prema njima. Željele su obuzdanu silovitost, snagu i ustrajnost koje su bile dio legende o njemu. Željele su da ih Vuk osvoji, podjarmi, grubo uzme, iskoristi. Bilo je previše žena koje su ga u krevetu preklinjale da ih ozlijedi da bi ih sve nabrojao. Njemu je bila nametnuta uloga seksualnog osvajača i on ju je godinama prihvaćao, ali sve mu je češće ta uloga bila dosadna i u zadnje vrijeme sve mu se češće gadila. Royce je polako odmaknuo dlan od njezine nabrekle dojke, nareñujući samome sebi da je pusti, da prestane to što je započeo i da prestane odmah. Znao je da će se sutra nedvojbeno kajati što je dopustio da stvari odu ovako daleko. S druge pak strane, bude li se kajao, zaključio je da bi baš i mogao imati nešto konkretno glede čega bi se kajao. I s nekom napola promišljenom zamisli da im oboma dopusti još malo užitka koji večeras zajedno pronalaze, Royce je pognuo glavu i poljubio je, istodobno rastvarajući njezinu tuniku. Pogled mu se spustio, prikovao uz zamamnu gozbu otkrivenu pred njim. Predivne dojke, oble i pune, s ružičastim bradavicama ukrućenim u čvrste pupoljke želje, drhtale su pod njegovim pogledom; koža joj je bila glatka kao krema i blistala na svjetlu vatre, nedirnuta kao netom napadali snijeg. Udahnuo je ne bi li se malo pribrao i skrenuo pogled s njezinih dojki na njezine usne i zatim na njezine hipnotizirajuće oči, dok je rukom odvezivao njezinu tuniku i sklanjao je s puta kako bi osjetio ove meke bijele brežuljke priljubljene uz svoja naga prsa. Već zavedena gotovo u nesvjesticu vrelinom njegovih poljubaca, njegovim pogledom i njegovim vinom, Jenny je ošamućeno promatrala čvrstu, putenu liniju njegovih usana, gledala kako se promišljeno spuštaju ka njezinima. Pogledi su im se sreli i svijet se zavrtio kad su njegova usta sirovom glañu ščepala njezina, razmičući joj usnice da bi zario jezik u njih. Prostenjala je od užitka kad se njegov dlan ovio oko njezine dojke i podigao je, dok je on polako spuštao svoja naga, dlačicama ohrapavljena prsa o nju, a zatim se svom težinom spustio. Tijelom napola prekrivajući njezino, senzualno ju je ljubio od usta do uha, trznuvši jezikom u osjetljivu šupljinu, a zatim je divno istražujući dok se Jenny nije počela izvijati o njega. Prebacio je usta preko njezinog obraza do usana i započeo ih polako, erotično zavoditi, tako da je Jenny ubrzo zastenjala duboko u grlu. Njegove razdvojene usne prekrile su njezine i prisilile ih da se jače rastvore dok nije uhvatio njezin jezik i nježno ga uvukao u svoja usta kao da se želi napiti njegove slatkoće, a zatim joj je dao svoj dok Jenny instinktivno nije počela uzvraćati jednako, a kad je to učinila, poljubac je postao neobuzdan. Njegov se jezik zapleo s njezinim, njegova ruka zarila u njezinu kosu i Jenny je ispreplela ruke oko njegovog vrata, izgubljena u poljupcu od kojeg se zemlja uzdrmala. Donji dio njegovog tijela se podigao, nogama ju je nukao da raširi svoje i smjestio se meñu njih, primoravajući je da postane vibrantno svjesna nečeg ukočenog i tvrdog što ju je značajno pritiskalo izmeñu bedara. Poharana sirovom požudom njegove strasti, čvrsto se privijala uz njega, prigušujući uzvik razočaranja kad je on odvojio svoja usta od njezinih, a zatim iznenañeno zadahtavši kad je spustio usta do njezinih dojki. Usnama je obuhvatio njezinu bradavicu i nježno je povukao, a zatim čvršće, žestoko je sisajući dok joj se leña nisu izvila i valovi čiste naslade se razlili čitavim njezinim bićem. I upravo kad je pomislila da više ne može izdržati, on je povukao jače i iscijedio iz nje tiho stenjanje. Čim ga je čuo, prestao je i okrenuo se kako bi i njezinu drugu dojku obdario jednakom pozornošću, a ona je provlačila prste kroz njegovu gustu, tamnu kosu, bezumno držeći njegovu glavu priljubljenu uz svoje tijelo. Kad je imala osjećaj da će zacijelo umrijeti od užitka, on se najednom oslonio na ruke i odigao prsa od nje. Hladan zrak na njezinoj usplamtjeloj koži, u kombinaciji s odsućem njegove kože na njezinoj, djelomice ju je izvukao iz sumanute euforije u koju ju je Royce odveo. Jenny je polako otvorila oči i vidjela kako on oklijeva iznad nje, pogledom vrelo milujući njezine nabrekle dojke, bradavice ponosne i uspravne od njegovog jezika, usana i zubiju. Panika, zakašnjela, troma, najzad je pogodila Jenny kad je snaga njegovih zahtjevnih bedara odaslala valove želje njezinim tijelom. Počeo je spuštati glavu prema njoj i, prestravljena da je predugo čekala, mahnito je odmahnula glavom. - Molim te - zadahtala je. Ali on se već podizao, tijelo mu se napinjalo, na oprezu. Djelić sekunde kasnije, jedan je stražar doviknuo ispred šatora: - Oprostite, gospodaru, vojnici su se vratili. Bez ijedne riječi, Royce se podigao na noge, brzo namjestio odjeću i izišao iz šatora. Ošamućena od čežnje i zbunjenosti, Jenny ga je gledala kako odlazi, a zatim joj se polako vratio zdrav razum. Stid je bjesnio njome dok je promatrala svoju razbacanu odjeću i zagurivala je natrag na mjesto, drhtavom rukom prolazeći kroz divlje raščupanu kosu. Već bi bilo dovoljno loše da ju je primorao da mu se pokori, ali nije. Kao da je bila začarana, razuzdano je i svojevoljno sudjelovala u vlastitom zavoñenju. Zbog šoka od onoga što je učinila, umalo učinila, tijelo joj je zadrhtalo, a kad je pokušala okriviti njega, savjest joj nije dopustila da to učini. Mahnito je počela smišljati što bi mogla reći ili učiniti kad se on vrati, jer ma koliko bila neiskusna, instinktivno je znala da će on željeti nastaviti gdje su stali, i njezino je srce počelo lupati od straha: ne od njega, već od sebe same. Minute su prolazile i pretvorile se u sat, a njezin se strah pretvorio u iznenañenje i na kraju, blaženo, u umor. Šćućurila se u krzna i zatvorila oči, a zatim ih naglo otvorila, zacijelo satima kasnije, i zatekla ga kako stoji iznad nje. Oprezno je proučavala njegove krute, neumoljive crte lice, a njezin snom omamljen um zamijetio je da »ljubavnik« koji je bio otišao iz šatora ne izgleda nimalo zainteresiraniji nastaviti svoje zavoñenje nego što je ona bila da ponovno počne. - To je bila pogreška - bezizražajno je rekao - za nas oboje. Neće se više ponoviti. Bilo je to zadnje što je očekivala da će on reći i dok se on okretao i brzo izlazio iz šatora u noć, pretpostavila je da je to zacijelo njegov oblik kratke isprike zbog onoga što se dogodilo. Otvorila je usta od nijemog čudjenja, a zatim brzo zatvorila oči kad je Gawin ušao u šator i legao na svoju slamaricu blizu ulaza.