Uzimam papir i kemijskom olovkom nabrzinu pisem poruku mami. Dolazi kasno kuci s posla, a nas nece biti do jutra sigurno. Presvlacim se u malo vise casual odjecu i za manje od 10 minuta sjedamo u crni Range Rover te krecemo prema Santosu. Santos je klub u koji inace nikada ne idemo jer se tamo skupljaju same seljacine. Snobovi koji se ne zadovoljavaju jednom djevojkom. Veceras ni ja nisam nista bolji od tih budala, no mozda ni ne zelim biti. Dok razmisljam, ni ne shvacam da trebam traziti parking jer smo vec stigli. Naravno ispred Santosa nema mjesta pa cu morati parkirati kod kafica pored, ako bude mjesta. Zaustavljam se ispred Santosa nasred ceste.
"Bruce!" Okrecem se prema njemu no ne cuje me. Uspio je zaspati u pola sata.
"Bruce, budi se!" Pokusavam jos jednom, no kada sam shvatio da nista od toga, odkopcao sam pojas i zacepio mu nos lijevom rukom. Panicno je maknuo moju ruku i instinktno otvorio usta u nadi za zrakom nakon cega odma otvara oci.
"Mogo sam umrijet jesi normalan budalo jedna sta da sam osto bez zraka?!"
"Ajde izadji. Ja cu doc al se moram sparkirat negdje... tu nema mjesta kao sto vidis, ajde izlazi."
"A kondomi?"
"U jakni su na sicu iza. Aj uzmi i gubi se vise. Pozuri jer sam nasred ceste." Naginje se preko sica i uzima saku kondoma.
"Aj pozuri stari cekam te kod sanka" ignoriram ga i cekam da zatvori vrata. Sad treba nac mjesto. Vozim se vec 10 minuta tu okolo i sve je zauzeto. Napokon pronalazim mjesto i parkiram. Zakljucavam i krecem prema Santosu. Misli mi se opet vracaju na onu crvenokosu djevojku i razmisljam sto bi bilo sada da nisam samo otisao. Sto bi bilo da sam je upoznao? Bi li sada zudio za necim oskudno odjevenim? Vjerojatno bi. Tijesim se i koracam dalje. Cujem jecaje. Okrenem se u suprotnom smjeru i vode me zvukovi. Pozorno slusam i skrecem s ceste prema sumi. Jecaji postaju sve glasniji i glasniji. Za oci mi zapne djevojka u polozaju fetusa. Kada me cula je podigla pogled i rukavom obrisala suze.
"Jesi dobro?" Sjeo sam pored nje. Kako glupo pitanje. Budalo-pomislio sam i udario se rukom po glavi-sto ju je nasmijalo.
"Nisam." Zamisljeno je odgovorila. Covjek bi pomislio da ce pobjeci od nepoznatog lica no nije. Nije ni lagala da je dobro. Vidjelo se da nije bila. Lice joj je obasjavala samo mjesecina. U pozadini su se cule policijske sirene i udaranje vlaka o tracnice. Zemlja kao da se stala okretati. Sve je bilo samo u ovom trenutku. Samo je ovaj tren bio bitan. Djevojka koja je buljila u moje oci i bas ona djevojka koja nije sakrivala suze u ocima zagledala se u moje oci kao da vidi cijeli svemir u njima no jedino sto je mogla vidjeti je bilo crnilo, samo mrak. Trgnuo sam se iz svojih pateticnih misli i zagrlio je. Onako, iz cistog mira, refleksno valjda. Osjetio sam kako se jos cvrsce stisnula uz mene. Rukom mi je obuhvatila vrat i zarila nokte u njega. Ponovno je briznula u plac. Provukao sam svoju ruku kroz njenu kosu i osjecao se kao da je poznajem oduvijek. Pocela se smirivati.
"Cudan nacin da upoznas nekoga" rekla je i rukavom obrisala suze koje su joj se slijevale niz blijedo umorno lice na silu se nasmijesivsi.
"Lace" pruzio sam joj ruku i nasmijao se
"Antonela" hladnom rukom dotakla je njezno moju
"Pa Antonela, zelis li prosetati?"
"Radije bih ostala ovdije i gledala zvijede."
"Danas je vedro"dodao sam i ponovno se rukom udario po glavi, mogao sam postati detektiv kad imam tako dobro zapazanje
"Ne trebas ici nigdje? Oprosti, zadrzala sam te. Sigurno imas pametnijeg posla od provodjenja vremena sa curom razmazane maskare."
"Ma ne, ne trebam biti nigdje."slazem i sjetim se Brucea i njegovog jedinog prijevoza kuci. Ma otici cu po njega.
"Imas li najdraze zvijezđe?"upitala je i legla na travu
"Strijelac"pratim je i spustam glavu pored njene "Tvoje?"
"Lav"
"Ima li neka prica iza toga?"
"Kada sam bila mala uvijek sam promatrala zvijezde. One su bile moj bijeg od stvarnosti. Znala sam sjediti na krovu satima, nekada bi cak i zaspala tamo. Otac mi je poginuo u avionu kada sam imala 11 godina. On me oduvijek smatrao borcem i govorio mi da sam poput lava. To mi je najjace sjecanje koje imam na njega. Kad vidim to zvijezđe sjetim se njega. Imam osjecaj kao da je jos uz mene."pricala je zamisljeno
"Moja sucut" osjetio sam pogled na sebi
"Hvala no to je bilo davno."
Promatrali smo zvijezde u tisini. Toliko dugo da sam zaboravio na vrijeme.
"Trebala bih krenuti kuci. Kasno je."
"Hoces da te povezem?" Ustao sam i pruzio joj ruku da ustane. Tek sam sad shvatio koju sam glupost pitao. Koja bi budala pristala uci u auto sa potpunim strancem.
"Ne hvala. Mogu sama, ali hvala sto si bio tu." Ocekivan odgovor..
"Sigurno mozes sama? Hoces da te barem otpratim? Opasan je grad nocu."
"Mozes no tu sam u blizini. 5 minuta hoda." Krenuli smo i razgovarali o glazbi koju slusamo, o hrani koju jedemo, o klubovima koje ne podnosimo, o ljudima koje volimo. Vrijeme je prolazilo samo od sebe. Grad se polako gasio. Ulicna rasvjeta je bila ugasena. Nestalo je struje i to je bio jos jedan od razloga da ju pratim. Ne vidim joj lice, nista. Postajalo je sve tise i tise. Na kraju smo na ulici ostali sami sa par beskucnika, pijanih i neobrijanih. Kako bi ju pobogu pustio da sama prolazi ovuda ako ni meni nije ugodno? Stvarno je hrabra kako joj je otac govorio. Nasmijesim se jer sam upravo shvatio da sam je zapravo slusao.
"Tu smo. Zelis li uci?"
"Ma necu, kasno je ali hvala na pozivu."okrenuo sam se i taman spremao otici kada me zaustavila, uzela kemijsku i na ruku mi zapisala svoj broj
"Nazovi me nekad"
"Nazvat cu" ponovno sam se okrenuo no zaletila se u mene i zagrlila me straga. Cudna djevojka. Zacuo sam jedno tiho "Hvala ti" i odgovorio sa jos tisim "Bilo kad"
Vrlo cudna djevojka. Cudno je ponekad dobro zar ne? Trcecim korakom sam odjurio do Santosa jer mi je sama pomisao na mracne ulice pune sumnjivih ljudi zadavala jezu. Uletio sam u Santos i za sankom zatekao Brucea mrtvog pijanog.
