18 DANA

18. dan

Budim se i sjedam za stol.

Na njemu je plava omotnica na kojoj piše moje ime, i malo dalje od njega stoji Njeno ime.

Otvaram je i vadim bijeli papir.

Dragi Jay, nadam se da se ne ljutiš što sam pobjegla jučer. Nisam imala izbora. Ja...nisam znala kako da ti kažem. Ali ja te iz dna duše volim. Od prvog dana te gledam i zamišljam nas zajedno. Ono s Markom je bio izazov od prijateljice koji nisam smjela odbiti i nikome reći za njega.

Mislila sam da me ti uopće ne primjećuješ, ali saznala sam da nije tako, čim si me jučer poljubio.
Hvala ti na tome.

Žao mi je. Stvarno je. Ali jednostavno te nisam mogla pustiti da patiš za mnom kada odem. Onaj dan na rođendanu... Kada sam ti rekla za svoju majku i njenu bolest. Vidiš izgleda da je to nasljedno. Prije nekoliko dana liječnik mi je rekao da mi je ostalo još samo malo vremena.

Znala sam da sam ti trebala nešto reći i priznati ti kako se osjećam, ali jednostavno sam se bojala. Ako je pismo došlo ujutro to znači da me više nema. Napisala sam pismo jučer navečer i odmah poslije slanja otišla u bolnicu gdje su me čekali doktor i majka.

Nisam ja kriva. Samo hoću da znaš da sam te uvijek voljela, od našeg prvog susreta u razredu, i da ću te zauvijek voljeti. Nadam se da ćeš si naći divnu curu i svaki joj dan govoriti da ju voliš, jer nikad ne znaš... Kada ćeš je zadnji put vidjeti.

Volim te cijelim srcem. Lucija.

Suze su mi natopile papir dok su se slova počela brisati zbog njih.

Uskoro je papir bio bijel i na njemu nije bilo ničega.

Poljubio sam ga i stavio u omotnicu pored crteža koji je sada bio gotov.

Na crtežu je bila Ona.

Njezin predivan portret.

Od prvog dana kada sam Ju vidio kako se smije.

Volim i ja tebe.

Najviše na cijelom svijetu.