Tjedni izazova (iasuevne)

1.

Kada, kako, koliko i zašto?

Sjećam se da sam pred selidbu našla prastaru bilježnicu iz 6. razreda (tad sam imala 12ish godina, dakle od prije vjerojatno sedam godina). Moje prve price. Kao i svačija prva priča ili fanfic. Jednostavna s interesantnom radnjom. Vise losa novela nego uistinu priča. Bilo kako bilo, mašta mi je ludila i svakodnevno sam imala inspiraciju za pisanje novih priča, nove teme, nove radnje...
Na kraju sam imala novu bilježnicu samo s naslovima potencijalnih best sellera.
Onda otkrih wattpad koj je super platforma. No, da vam budem iskrena, ja se ne smatram kvalitetnim piscem pa češće pišem čisto zbog mašte ili me u trenutcima spuca bas bas jaka inspiracija. Ali hell no. Ja nisam dovoljno talentirana da zaradim na ovome.

Ipak kroz godine i godine likova koji su mi živjeli bar nakratko ili samo u glavi, učila sam se kako biti barem malo bolja. Nisam pjesnik, nikad nisam pisala pjesme (osim jedno vrijeme kad sam haiku proučavala, ali opet, samo zbog zabave). Nekako imam previše strahopoštovanja prema pjesništvu da se uopće bojim kročiti u to područje. Bojim se da bih samo oskvrnula pjesništvo svojim budalaštinama.
Tako da sam stickala s prozom. Uglavnom fiction i fanfiction ali recently i ovaj novi 'random' žanr.
Trenutno moj novi projekt u kojem sam uložila i ulažem puno truda, mješavina je Random i Chick lit.
I guess da me potekla Carrie Bradshaw koju gledam kad stignem. Tu su likovi stvarni, ljudi koje osobno poznajem i događaji koji su se uistinu zbili. Samo, naravno, imena su promijenjena zbog privatnosti i identiteta spomenutih.

Možda pišem to sada kao zamjenu za dnevnik. Ah, dnevnik.  Mali ispravak za početak: pišem od 4. osnovne, kad sam dobila za rođendan svoj prvi dnevnik.

Možda je to i razlog zašto pišem?! Kako da dnevnik pretvorim u nešto javno, u neku vrstu kolumne? Mislim da je to moj cilj trenutno. Javim vam ako se predomislim.

Svaka moja priča ima posebno mjesto u mom srcu, sve propale i buduće. Ova trenutna, Slavs and the City je nešto novo i originalno i malo se ponosim njome. Toliko o skromnosti. Deeply sam povezana za nju, možda i najviše upravo zato sto pričam svoju priču. Iznosim konkretne događaje umjesto da poput tipičnih Random priča samo blebecem o apstraktnim glupostima. Volim filozofiju, polagala sam je na maturi, ali nećemo sad svi biti filozofi. Nisu svi bili egzistencijalisti kad je to bilo trendy, Am I right?

Funny story oko podrške- nemam ju.
Ja pišem sama za sebe uglavnom. Jednom mi je mama rekla da se ne uzdignem oko pisanja jer sam average i da mi pisanje (ni crtanje) nisu toliki talenti. Samo ih jako volim. To je sve. Moj talent je pjevanje, Bar po njenom; a mogu se pomalo i složiti.
Dakle, zaista ulažem 110% u pisanju, ali kao hobi jako cijenim. I trudim se oko priča. Možda ne dovoljno za groundbreaking uspjeh, ali dovoljno da si potrošim slobodnog vremena u nečem kreativnom.

Ja volim literaturu i obožavam čitanje i pisanje (iako nisam najbolja u tome). Ponajviše cijenim taj medij kao znak da kreativnost nije nestala u 21. st. mada baby boomers tvrde da je i to stvar koju su milennials ubili. Well why don't you shut the fuck up Marsha and go fix the economy y'all ruined.
So yeah, toliko od mene ovaj tjedan, hope y'all like this trend i dederte se uključite jer mislim da je the BOMB.