Zaboravljas...

11 part

Ja: Rado bih isla na kavu s tobom.

Martin: A da mi se sad sklonis s ormarica? 

Ja: A jooj, oprosti. –znala sam da se crvenim:D

Martin: Ma nije strasno, sto si tako preplasena.

Ja: pa poslije svega... Ma svejedno, onda, koliko imas casova?

Martin: Ustvari ni jedan vise.

Ja: Ohh, ja imam jos jedan. 

Martin: Cekam te onda u onom kaficu pored skole, ako se ne varam zove se Abandoled.

Ja: OK. Vidimo se. –nasmijesila sam mu se i otrcala u ucionicu.

Vise se uopste nisam obazirala na to sta drugi pricaju, pa Boze, proslo je vec 4 mjeseca, prestat ce vec jednom. I ovako su malo ohladili, nemaju sad toliko materijala. A i imaju neke nove teme.

Ninna je dotrcala i sjela pored mene.

Nastavnik je usao.

Politika. Najgori moguci predmet. On je predavao nesto o privredi i glupostima, a Ninna i ja smo se sasaptavale.

Ninna: Ko je onaj slatkis sto ste pricali na hodniku?

Ja: Zove se Martin. Mislim da die s Petrom u razred.

Ninna: Sto te je provocirao, da mu zube izbijem?

Ja: Ninnceka, calm down. Poz´vao me je da izadjemo!

Kroz ucionicu se zacuo veseli vrisak.

Svi su se okrenuli u Ninninom pravcu.

Ninna: Ups…Ovaj hocu rec zao mi je… 

Ja sam se uhvatila za glavu i pocela smijati.

Nast: Blairs i De’ Monte. Ajde napustite ucionicu. Misli da vam je bilo dosta za danas. Za sljedeci cas imate referat o Marketingu.

Brzo sam spakovaola svoje stvari i izasla iz ucionice.

Ninna: a joj curka, zao mi je.

Ja: Ma daj, iskreno, hvala ti. Idem da se nadjem ranije s Martinom 

Ninna: Hahha, ajde onda, vidimo se sutra. –poslala mi je pusu i otisla u suprotnom pravcu.

Za manje od pet minuta sam se nasla u kaficu.

Martin je sjedio za jednim stolom i pio pivo.

Prisla sam mu.

Ja: Hejj.

Martin: Oh, ti si vec tu.

Ja: Da…

Martin: Sjedi. Sto ces piti?

Ja: Kavu. 

Mahnuo je konobarici i ona je dosla da uzme narudzbu.

Blago sam mu se nasmijesila.

Martin: I, ti si u prvom?

Ja: Da… Ti?

Martin: 3. Idem s Petrom u razred. 

Ja: Oh… Interesantno. –zakolutala sam ocima.

Martin: Ne volis pricat o njemu?

Ja: A ti bi kao volio da si na mom mjestu.

Martin: Ok, samo se smiri. –prosao je rukom kroz tamno smedju kosu.

Martin: Sorry, stvarnbo te nisam htio uzrujati.

Ja: Nije problem. I ja sam preosjetljiva.

Naredna dva sata smo sjedili u kaficu i caskali. O porodicama, o skoli, i hvala Bogu ne o Petru!

Pogledala sam na sat.

Ja: Oh, vec je kasno. Trebala bih na voz.

Martin: Zivis u blizini?

Ja: Pa da, mislim ne… Ne znam sto da ti kazem. Dva sata udaljeno odavdje. 

Martin: Anbatros?

Ja: Da… 

Martin: Mogu te povesti. I ja zivim tamo.

Ja: Oh, super, hvala.

U toku voznje smo se ponovo vratili caskanju.

Bilo mi je tako ugodno s njim. Bez pritisaka, bez neukusnog nabacivanja.

Samo jednostavna prica. To mi je falilo svih ovih mjeseci… Jer sam pretezno bila izbjegavana.

Kada smo stigli otpratio me je do vrata.

Ja: Hvala na izlasku, bilo mi je ugodno s tobom.

Martin: Dijlimo misljenja. Moramo ponoviti, OK?

Ja: Rado. Vidimo se.

Martin me je zagrlio.

Martin: Vidimo se sutra. –nasmijao mi se.

Po prvi put nakon onoga s Petrom sam osjetila leptirice u stomaku *-*

Mozda se napokon nesto promijeni u mom zivotu... Mozda je napokon vrijeme da budem STVARNO sretna!