Iz prošlog dijela:
Nešto nalik na veliku pticu je išlo ravno prema nama. Mahala je krilima stvarajući veliki povjetarac. Mislila sam da je prekasno,no on je stao ispred mene i ptica je uzletila centimetar od nas. Čula sam prodoran krik. Bila je veća od bilo kojeg orla. U letu se okrenula i opet krenula prema nama. Ian me povukao u malu mračnu ulicu okruženu zidovima. Zidovi su bili visoki i 'ptica' nikako nije mogla doći do nas. „Što je to?“ upitala sam prestrašeno. Ian je zabrinuto gledao u mene. „Jesi li dobro?“
Sve se događalo poput mog priviđanja. Samo ovoga puta je bilo stvarno.
Nebo je bilo dosta mirno. Kiša je prestala. Ironija,pomislih. U meni se vodio rat. Rat misli i rat osjećaja. A kiša? Ona je tek počinjala padati.
___________________________________________________________
Probudila sam se. Još jedno jutro u Londonu. Na mobitelu je pisalo 9:13am. Crveno svjetlo je bljeskalo na mobitelu u znaku 3 propuštena poziva. Mama. Ne mogu sada pričati s njom. Umila sam se i zavezala punđu. Oči su mi bile dosta crvene od sinočnjih suza. Nakon razgovora s Ianom nisam mogla doći sebi. Strah je stalno tinjao u meni. Ta ovo je trebao biti moj odmor! Moj provod u Londonu! Sada moram spašavati neke proklete ptice,što li već. Britt je naravno spavala. Otkad smo ovdje nismo se uopće vidjele. Odlučila sam da ju neću buditi. Kako da joj objasnim gdje idem? Znaš,idem spašavati cijelu Englesku. Ne. Obukla sam traperice i dosta veći gornji dio trenerke. Mobitel je opet zazvonio. Ian. Britt se trgnula iz sna. „Idem,uredu!“ skoro sam vikala u slušalicu. Ian me samo požurivao i činio nervoznom. Hrapavim glasom me upitala „A gdje ćeš ti?“ . Što da joj sad kažem? „Hmm, idem van s Ianom.“ Djelomična istina. Nasmijala se u stilu „Opaa!“ i namignila mi. Preokrenula sam očima i rekla da vidimo kasnije. Ako se uopće vidimo. Izašla sam u predvorje hotela i krenula prema izlazu.
Stojao je naslonjen na svoj crni auto. Ruke je držao prekrižene na prsima i pogled usmjeren na vrata hotela. Također je bio zabrinut. Cijeli svoj život je posvetio ovome. Prebirao je po glavi sinočnje događaje. Nakon što je otpratio Joy do vrata hotela,vratio se u svoju 'gajbu'. Nije se to mogla nazvati stanom,a ni rupom. Nešto između. Stepenicama se spustio do ulaznih vrata. Ušao je u mračnu prostoriju. Oči su mu se polako navikavale na mrak. Samo je htio leći i sklopiti oči. Primjetio je prikazu u mraku. Laganim koracima se šetala tamo-vamo stvarajući povjetarac. Planuo je na prikazu oštrim glasom „Zar je to bio potrebno!? Ha?!“ Uzmahao se rukama i krenuo prema prikazi. Uzvratio mu je podsmjehom i hladnim glasom „Ma hajde molim te. Ne bi ti to obavio da nije bilo mene.“ Glas mu je dobio podrugljiv ton „Kad sam vidjeo vas dvoje golupčića,kako se slatko smijete i držite za ruke bilo mi je muka.“ Rukama se držao za stomak i pokazivao prstom u grlo kako bi što bolje dočarao taj osjećaj. Glasno se nasmijao svojoj šali te promjenio glas u ozbiljan i svećan ton. Nakašljao se „Dakle prva faza je izvršena. Prelazimo na drugu.“ I dalje ogorčen uzvratio je „Tebi je to sve jedna velika igra? Pa životi su u pitanju!“ –„Ah Iane,Iane! Uvijek tako ozbiljan. Ma daj,jedan život manje-više. Ništa strašno.“ Govorio je zajedljivo s velikim osmjehom na licu. Htio je da sve to ispadne kao neka loša šala,ali je zapravo tako i mislio. Što njemu znači jedan život? „Hej, imam i ja jednu šalu za tebe: znaš kako ljudi zovu bezosjećajne i pokvarene 'ljude' poput tebe?“ –„Hajde prosvjetli me,ne znam.“ Prekrižio je ruke na prsa išćekujući odgovor. „Gad. Ti si gad! A sad van iz moje kuće,odmah!“ govorio je prilično smirenim glasom pokazujući na vrata. Prikaza se nije osjećao uvrjeđeno jer on uistinu nije imao osjećaje. Čim je izašao kroz vrata raširio je krila i odletio putem vjetra.
Krenuo je prema meni očekujući zagrljaj no izmigoljila sam se iz njegovih ruku. „Hajde da završimo sve ovo.“ Sjela sam na suvozačevo mjesto. On je ostao stajati na pločniku pitajući se što dalje. „Što sada?“
Držao je jednu ruku na volanu ,a drugu na mjenjaču.“Iskreno, ne znam ni ja. Čekamo neki znak.“ Rekao je povukao mjenjač. „Zaveži se.“
„Super.“
Zazvonio mi je mobitel. Mama naravno.
„Hej,dušo.“ Osjetila se zabrinutost u njezinu glasu.
„Bok,mama!“ pokušavala sam zvučati što opuštenije.
Počela su uobičajena pitanja,kako sam,zašto se ne javljam,kako je u Londonu,kad se vraćam,bla-bla...
Ian je naglo skrenuo. „Mislim da sam nešto vidio!“ rekao je uzbuđenim glasom
„Što zapavo tražimo?“
„Neodređeno.“
„Savršeno.“
Stali smo uz cestu pokraj koje je bila prostrana livada i šuma iza nje. Sve se činilo mirnim.
Izašla sam i stavila ruke na bokove.
„Samo da rasčistimo. Ja sam ovdje da spasim London.“
„Cijelo Ujedinjeno Kraljevstvo,zapravo,ali počinjemo od Londona.“
Stomak mi se grčio i stavila sam ruku na čelo.
„Dobro. Dalje, ja njih trebam spasiti,a ne znaš ni ti,a ja još manje što učiniti.“
Kimnuo je glavom u znak potvrde gledajući u daljinu.
„I sad stojimo uz cestu i gledamo ne bi li dobili kakav znak?“
„Upravo to.“ Rekao je sasvim smireno te zapalio cigaretu.
„Oh,dobro je. Ja sam mislila da sam nešto propustila.“
„Opet ti sa tim sarkaz...Eno gore,jel vidiš?“ pokazivao je prstom u nešto što nisam vidjela
„Ma šta?“
„Sljedi me!“ bacio je cigaretu i počeo hodati ubrzanim korakom. Sljedila sam ga poput psića. Sada sam jasno vidjela što je to bilo.
_____________________________________________
napokon sam uspjela napisati 6. dio. bila sam previše zauzeta zbog škole i svega toga. komentirajte jer mi stvarno i jedna riječ puno znači: kako da se popravim i da li da uopće nastavim pisati. hvala svimaa koji čitaju <3 :)
