Iz prošlog dijela:
Eno gore,jel vidiš?“ pokazivao je prstom u nešto što nisam vidjela
„Ma šta?“
„Sljedi me!“ bacio je cigaretu i počeo hodati ubrzanim korakom. Sljedila sam ga poput psića. Sada sam jasno vidjela što je to bilo.
________________________
Koračali smo među drvećima dok su nas grane zasljepljivale. Nisam mogla držati korak s njim. Naslonila sam se na drvo da dođem do zraka. Trebaju mi moje tablete. Ne mogu se sjetiti jesam li ih stavila u torbu. Kada je shvatio da više nisam iza njega zaustavio se pogledao oko sebe. „Što je bilo,Joy?“ pitao je dok je dolazio do zraka. Pokušala sam mu odgovoriti,ali nisam mogla. Tlo se počelo ljuljati,tama je padala. Oslonila sam se na nešto čvrsto da ne padnem . Ian. Držao me svojim čvrstim rukama oko struka. „Ne idemo dalje.“ „Ali...j-ja mogu“ izgovorila sam zadnjim atomom snage i zatvorila oči.
-Ian's P.O.V.-
Veliki oblak magle se izdizao. Nisam mu vidjeo početak. Kao da izlazi iz tla. Trčali smo među drvećem sudarajući se s granama. Nisam ni primjetio kada je zastala. Stojala je naslonjena na drvo. Izgledala je tako krhko. Kao da će se svaki tren raspuknuti u tisuće malih komadića. Osjetivši kako se trese obgrlio sam ju oko struka. Imao sam osjećaj da držim nešto tako neprocjenjivo. Nešto tako jako,a opet tako slabo u isto vrijeme. Dok sam ju nosio do auta razmišljao sam koliko ona zapravo trpi. Vjerovatno nije spavala cijelu noć. Pa ne bih ni ja spavao da saznam da moram spasiti Englesku,da toliko toga ovisi o meni. Ona se cijelo vrijeme pravi tako jaka i samostalna,no zapravo nije. Ali zašto se onesvjestila?
Stavio sam ju na zadnje sjedalo auta i pokušao pronaći bocu vode u njezinoj torbi. Ključevi,mobitel,sjajilo,tablete,novčanik,voda. Ah,evo je! Tablete... uzeo sam kutijicu na kojoj je pisalo crnim markerom Fe. Počela se buditi. Polako je otvarala svoje oči. Imala je tako predivne plave oči. Kontrast mojima. Sada su izgledale poput pomućene vode.
________________________________
Otvorila sam oči. U glavi mi se vrtilo. Prvo što sam ugledala bio je Ian. Smješkao mi se,no ne običnim smješkom. Nešto je bilo drugačije. Kao da sam vidjela sažaljenje u njegovom osmjehu.
Gdje sam to bila? Ah, šuma,dim,potres...Odvezao nas je u neki usputni bistro na benzinskoj. Namrgođena konobarica nam je prišla s pitanjem „Što želite?“ i nabacila lažni osmjeh. Imala je crnu kosu te tamno našminkane oči. Podsjećala me na neku drakericu.
„Ja ću vodu.“
„Vodu? Pa nisi ništa jela zato si se i onesvjestila. Dajte njoj hamburger,a meni sendvić s tunom.“ Uzvratio joj je osmjeh i vratio meni.
„Kako si?“ pitao je kao da se znamo jedno desetljeće, a ne 3 dana.
„S obzirom da sam se onesvjestila trčeći prema dimu,za koji nismo bili sigurni je li trag ili ne, super.“ Rekavši to nabacila sam osmjeh i zagledala se van.
„Vidim,stara Joy se vratila. A u vezi cijele te moramspašavatEnglesku stvari,ovdje sam za tebe,znaš to.“ Stavio je svoju ruku na moju ite bacio pogled kroz prozor. Osjetila sam neki oblik olakšanja. Ono kada znaš da imaš s nekim podijeliti dio tereta. Samo je problem što ja osobu s kojim dijelim teret znam samo par dana. Ne znam mogu li mu u potpunosti vjerovati. Uzdahnula sam „Znam.“
Konobarica je prišla te stavila tanjur pred mene. Ruke su nam se sudarile.
Osmjeh djevojke kratke kose odzvanja plažom. Smije se jer je uspjela sagraditi dvorac od pijeska. Drugi,malo dublji, glas klikće „Bravo Megan,bravo!“
Djevojka kratke kose plače. „Ali mama, ja ne želim ići u školu! Nitko me ne voli!“
Pred ogledalom svoje sobe stoji djevojka duge crne kose. Drži škare u ruci i reže pramen po pramen kose. Oblači crne hlače,majicu i kožnu jaknu. Nasmije se posteru Guns'n'roses na zidu iznad kreveta i napusti sobu. „Megan,što si učinila s kosom?“ upitala je zabrinutim glasom starija žena. „Odrezala sam ju,zar ne vidiš?“ izašla je iz kuće,prinjela cigaretu usnama i zapalila.
Motor buči. Djevojka sjeda na njega i stavlja crnu kacigu. Obgrlila je muškarca za volanom te su krenuli.
Djevojka u suzama sjeda na motor. Sama. Ne može više podnjeti ovaj život isako ima samo 23 godine. Polako je dodala gas i krenula u nepoznatom pravcu. Vozila je dosta brzo . Sekunda je bila potrebna da djevojka izgubi nadzor te skrene s ceste. Čuje se udarac motora o vreli asfalt i kočenje auta.
Istrčala sam iz bistroa i krenula prema autu. Pretresla sam torbu da bih došla do tableta. Ipak sam ih ponjela. Uzela sam dvije i stisnula ih čvrsto u ruku. Ian je krenuo prema meni. Samo sam ga zaobišla te ušla natrag u bistro kao da se ništa nije dogodilo.
„Koji je vrag ono bio?“ derao se kroz zube Ian.
„Što? Samo sam morala otići po torbu,znaš za slučaj da neki trag nazove na mobitel.“ Htjela sam sve okrenuti na šalu iako mi nije bilo do nje. Iskreno ni ja ne znam koji je vrag ono bio. Prilazi nam konobarica sa zabrinutim izrazom lica. „Je li sve uredu,gospodična?“ Taman sam zagrizla hamburger kada mi je nešto zapelo za oko. Na njezinoj pločici je pisalo Megan. Umalo sam se ugušila. „Sve je uredu,hvala.“ Uhvatila sam Iana za ruku i odvukla ga u ženski wc. „Što ti je?!“ derao se na mene dok sam ga uvlačila unutra. „Slušaj me!“ rekla sam i stavila ruke na čelo. „Je li ovo dio u kojem me siluješ?“ rekao je pokušavajući biti duhovit. Shvatio je da ne reagiram na njegove riječi pa me ozbiljno pogledao. Sada sam držala ruke na bokovima naslonjena na umivaonik. Nisam znala kako da započnem. Stavio je svoje dlanove na moja ramena i podigao mi glavu. Gledao me duboko u oči.kada gledam u njedove imam osjećaj da su napravljene od čokolade. „Hajde meni možeš reći.“ Nježno je rekao tihim glasom. Mogu li? Ne znam zašto sumljam u njega. Evo ga. „Ovaj,ja...kad sam dodirnula onu konobaricu Megan...ja...“
-Ian's P.O.V.-
Pokušavala mi je nešto reći,vidim po njoj nešto važno. Glas nije izlazio iz nje. „Što ti?“
„Vidjela sam neke trenutke njezina života i njezinu smrt.“ Na riječ smrt glas joj je puknuo. Suze su joj počele curiti. Samo je obavila svoje ruke oko mene. Znao sam da će joj se ovo početi događati,trebao sam je upozoriti. Ali sad je već bilo prekasno,valjda je i sama shvatila. Što sam sada mogao? Stegao sam svoje ruke oko ne da se makar ovdje osjeća sigurnom.
____________________________
Stojali smo tako sigurno minutu. „To se ne može promijeniti.“ Rekao je tiho. „Mislim način na koji će umrjeti. Svatko ima svoj određen dan,sat,minut. Nisi ti kriva.“ Sabo sam se nasmijala. U jednu ruku osjećala sam olakšanje ,a u drugu strah. Strašno je kada znaš kako će netko umrjeti ili kada. Dok sam popravljala razmrljanu šminku, Ian me čekao vani. „Uzeo sam nam hranu za van,idemo?“ Kimnula sam glavom i prije izlaska pogledala Megan. Smučilo mi se. Ako joj kažem ispast ću luda. Već sada me pola bistroa čudno gleda. Valjda joj ne želim otežat. Znati da smrt dolazi je strašno. Opet smo bili u autu,vozeći u nepoznatom smjeru,u potragu za nepoznatim tragovima. Šutili smo. „Hvala ti.“ Shvatio je što želim reći. Nasmijao se u smislu nema problema.
_____________________________
moliim vas samo komentirajte,bilo što. ako pročitate ostavite makar komentar: sviđa mi se/ne sviđa mi se...nekako mislim da niste zadovoljni pričom i to me čini nesigurnom,ne znam da li da nastavim...ali svejedno puno mi znače i votovi i iskreno hvala svima koji čitaju,shareju priču i sve to haha ly <3 :)
ii posvećujem ovaj dio @anakrklec69 jer me ona potaknula da napišem ovaj dio,hvala ti <3
