Freya Blackwood imala je samo jedan san; napisati i objaviti knjigu. Oduvijek je imala taj nagon u dubini, olovka i papir zvali su je da piše, riječi su se borile da izađu iz nje. I jedan dan kada je taj nagon postao prevelik za ignoriranje, Freya j...
Sjedenje na krovu kuće u ponoć na prosinačkoj hladnoći i snijegu definitivno nije dobra ideja, ali Freya je prošla kroz gore stvari. Kada se vratila kući, osjećala je ogromni pritisak a napadaj panike približavao se sve bliže svake sekunde. Krov njene kuće bio je njezino sklonište; njeno sigurno utočište.
Pogled na grad bio je prekrasan; sva su svijetla bila upaljena, božićna drvca vidjela su se kroz prozore kuća koje su bile okićene lampicama u svim bojama. Snijeg je pokrivao ulice a u njemu su se mogli vidjeti otisci stopala prolaznika. Greenvale je izgledao kao grad iz neke bajke.
Freya povuče noge prema prsima i obgrli ih rukama. Polako joj je počinjalo biti hladno, ali nije željela još sići.
Čuje kako se vrata njene sobe otvaraju i zatvaraju, a samo nekoliko sekundi kasnije netko prebaci debelu deku preko nje i sjedne na krov s njom. Na miris vruće čokolade Freya okrene glavu prema osobi koja je sjela do nje i nasmije se kada joj Mia pruži šalicu vruće tekućine.
''Mike je danas izgovorio svoju prvu riječ i ona je bila moje ime. Mama je bila jako razočarana što to nije bila mama, ali bila je sretna. Ja sam skoro zaplakala, bilo je toliko nevjerojatno slatko. Mislim da će mu sljedeća biti Freya, pokušavao je danas ali nije mogao više od ''eya''. '' kaže otpijajući gutljaj svoje vruće čokolade. Freya se nasmije i zamisli malenoga Michaela kako govori njihova imena.
''Koliko dugo si ovdje gore?'' upita, iako je Freya znala da Mia zna točno koliko dugo.
''Nekoliko sati.'' Freya tiho odgovori. Popije gutljaj čokolade i približi vruću šalicu k sebi, čvrsto ju držeći objema rukama.
''Mhmm.''
Ponovno nastane tišina. Današnji događaji počnu se vrtjeti po Freyinoj glavi, sjeti se Noinih riječi i njegovog sna. Budućnosti, ne samo sna.
''Misliš li da ćemo se izvući živi iz ovoga? Što god da dolazi, misliš li da ćemo uspjeti pobijediti?''
''Ne znam,'' odgovori uzdišući. '' Ne znamo što dolazi, ne znamo koliko je moćno, ne znamo ništa. Znamo samo da nešto dolazi i da ima moć uništiti čitav grad. Iskreno, prestravljena sam. Nikada se ničega nisam ovoliko bojala. Ali znam da se moramo boriti. Znam da moramo trenirati i ojačati, jer sudbina svijeta i svih ljudi koje volimo leži na našim leđima. Mi smo odabrani za ovo, nama su dane ove moći, nama je dana ova magija i sada stiže vrijeme da se dokažemo. Da im pokažemo što možemo i da spasimo svijet. I čak i ako se neki od nas ne izvuku, a nadam se da svi hoćemo, neće umrijeti uzalud.''
Freya ne kaže ništa odmah, pusti da joj Mijine riječi sjednu i sluša tišinu.
Mia je u pravu. Svijet ovisi o njima, životi njihovih prijatelja i obitelji ovise o njima. Sve ovisi o njima, njihovoj snazi i njihovoj magiji. Sutra, kada popričaju s roditeljima i sve im objasne, sve će postati drugačije.
''Obećaj mi da nećeš umrijeti.'' Tiho kaže Freya, Mia ju jedva čuje.
''Obećavam, ako i ti obećaš isto.'' Mia pruži mali prst Freyi na što se na njenom licu pojavi osmijeh. Freya omota svoj mali prst oko njenog i osjeti kako se težina u njenim prsima smanjiva sve dok potpuno ne nestane i osjećaj mira i sigurnosti je preplavi.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
