The Book of Freya

| VII |

''Koji vrag..'' Carson tiho izusti, gledajući u nevjerici prikaz ispred sebe. Freya osjeti kako joj magija u žilama govori da se pokrene, da uđe u tunel. Ima nešto u njemu što ju zove.

Bez razmišljanja stvori loptu svijetla na dlanu i počne hodati.

''Jesi li normalna, tko zna šta bi moglo biti tamo.'' Carson ju uhvati za lakat i zaustavi je.

''Pusti me, moram ići tamo, ima nešto magično što me zove i ne mogu to samo tako ignorirat', ne sada. '' Istrgne ruku iz njegove i nastavi. Carson ispusti dug dah i krene za njom, znajući da je ne može zaustaviti.

Upadne u korak s njom i u tišini hodaju kroz tunel, njihovi koraci jedini zvuk koji ih prati.

Dođu do polu otvorenih vrata na kraju tunela. Tko god je zadnji bio tu sigurno je izašao u žurbi. Freya polako gurne vrata rukom koja ne drži svijetlo i namršti se na škripanje koje proizvedu. Rukom skloni paučinu koja se nalazila između vrata i okvira te uđe u prostoriju iza njih.

Prostorija veličine malog skladišta sadrži samo jedan stol i stolicu iza njega i ništa više. Freya se približi stolu te tako osvijetli sadržaj na njemu; skup knjiga koje su prekrivene prašinom od koje se korice knjiga opće nisu vidjele.

Freya osjeti kako joj se Carson približava i okrene se dovoljno da vidi koliko joj je blizu. U bilo kojoj drugoj situaciji sada bi se popela na prste i poljubila ga, što bi vodilo do još nečega, ali sada mu samo pruži ruku sa svijetlom i pričeka da ga on preuzme. Sada kada su joj obje ruke slobodne, stvori vlažnu krpu i počne čistiti prašinu s knjiga.

Ne treba joj dugo, nekoliko minuta samo, i kada napokon vidi koricu prve knjige namršti se i napravi zbunjen zvuk.

''Što je?'' Carson ju upita, približavajući svijetlo knjizi da vidi što piše na njoj.

''Piše Blackwood. Zašto piše Blackwood?'' Freya promrmlja zbunjeno, još uvijek namršteno. Ne razumije.

''Otvori ju i vidi što piše, hajde.'' Freya posluša Carsona i polako otvori knjigu na prvu stranicu. Napisano velikim crnim slovima stoji ime Tasior Blackwood.

''Tko je dovraga Tasior Blackwood?'' Carson upita a Freya uzdahne.

''Tasior Blackwood prvi je čarobnjak Blackwoodove krvi. Od njega cijela moja loza potječe. A pošto ovdje ima još šest knjiga dam se kladit da su tu i svi ostali.'' Naravno da Freya zna tko je Tasior; odrasla je na pričama o njemu i njegovim djelima i njegovoj snažnoj magiji. Majka joj je bila govorila kako ih ima još poput njega, ali nikada nije rekla tko su. Sada je Freya sigurna da su to ostali predci njenih prijatelja.

I u pravu je. Kada sljedeću knjigu očisti od prašine, napisano istim crnim slovima kao i njeno, pročita prezime Davenport. I tako za svaku sljedeću; Olsen, Kennedy, Oakley, Anderson i čak i Klein. A na prvoj stranici svake knjige, bilježnice točnije, stoji napisano ime pretka svake obitelji. Vinorim Kennedy za Quentina, Imlenor Olsen za Carsona, Orunde Anderson za Lea, Eudeis Oakley za Dallu, Akvija Davenport za Miju i Gravious Klein za Nou.

Prelista stranice ispunjene imenima - svi čarobnjaci koji su ikada postojali u toj lozi - i kada dođe skoro do kraja vidi nekoliko praznih stranica, a zadnje ime je zamrljano, kao da je pisano u žurbi; Freya Blackwood, u rukopisu njenog oca.

''Moramo se vratiti, moramo odnijeti ovo ostalima.'' Carson kaže nakon nekoliko trenutaka na što se Freya trgne te klimne glavom.

''A što ćemo s ovom?'' upita i pokaže na debelu knjigu na sredini stola. Carson ju pogleda i uzdahne.

'' Izgleda previše teško za nositi, poslije ćemo doći sa svima i provjeriti.''

***

''Lako je. Usredotoči se na magiju u venama i zamisli što želiš da ona napravi i napravit će. Vidi u glavi plamen na dlanu i magija će ostalo odraditi, ali samo pazi da ne izgubiš kontrolu i zapališ nas sve.'' Mia kaže Noi koji stoji ispred nje sa zabrinutim izrazom na licu. Ne želi da mu se magija otme kontroli; ne želi da se ponovi ono što se dogodilo u školi.

Ispruži dlan i zatvori oči te učini kako mu je Mia rekla; zamisli gorući plamen na dlanu i osjeti magiju kako kola kroz njega. Nakon samo nekoliko sekundi osjeti toplinu na dlanu i polako otvori oči. Uistinu, na dlanu mu stoji crveni plamen, živ i topao. Pogleda Miju s osmijehom na licu koji se samo poveća kada vidi ponosan pogled na njenom licu.

''Za lika koji je osamnaest godina živio u potpunom neznanju, dobar si. Živi smo!'' Nasmije se ona na što joj Noah uputi uvrijeđen pogled, ali zna da se šali.

''U redu, sada ga prebaci u drugu ruku.''

''Što?!''

''Smiri se. Samo ga baci iz desne ruke i uhvati ga lijevom, kao da bacaš lopticu. Tako ćeš naučiti kontrolirati kamo ide, ne samo plamen već i sve ostalo. Hajde, pokušaj.'' Na spomen riječi loptica nešto se u Noi slomi; podsjeti ga na prijatelje nazad u Los Angelesu i na Emmu. Plamen iz ruke mu se ugasi i shvati da su mu se oči napunile suzama.

Sranje, pomisli.

''Hej, jesi li u redu?'' Mia ga zabrinuto upita, približavajući mu se. Obriše suze rukavom i nasmije se, ali ispadne kao grimasa.

''Ne baš, ali ne brini, bit ću.'' Odgovori joj ali ni sam ne vjeruje u te riječi.

''Želiš pričati o tome? Razgovor bi ti mogao pomoči, raščistiti ti glavu a to nam treba sada, emocije mogu jako utjecati na tvoju kontrolu.''

''Djevojka s kojom sam bio skoro četiri godine prekinula je sa mnom'', počeo je jer zašto ne? Dobro bi mu došlo da izbaci to sve iz sebe a i ne želi izgubiti kontrolu i ozlijediti nekoga jer mu je srce slomljeno. ''Preko poruke, nakon što se njen novi dečko javio kada sam ju nazvao. Huh, a njen brat prijetio je meni ako ja slomim njeno srce'', kiselo se nasmije, ''a volio sam ju. Ali izgleda da ona mene nije.'' Završi s uzdahom. Osjeti suze u očima ali također osjeti kako mu se teret sa srca miče.

''Razumijem te, razumijem više nego što ti to misliš, i mogu ti reći da ćeš preći preko toga. Sada se to čini kao najgora stvar koja ti se može dogoditi i kao da bol nikada neće prestati, ali hoće. Ako preživimo ovo, to jest. Ništa ne traje zauvijek, slomljena srca pogotovo. Pronaći ćeš djevojku s kojom ćeš htjeti provesti život i ovo će ti biti samo uspomena na srednju školu. Naravno, boljet će neko vrijeme, ali proći će. '' Cijelo ga je vrijeme gledala u oči s blagim pogledom, ali onda je taj pogled očvrsnuo. ''Sada se saberi i vraćamo se treniraju. Ja nisam prošla kroz pakao da bi umrla zato što se ne mogu pouzdati u prijatelja da mi čuva leđa. Jasno?''

Nešto u Noi se probudi, neki novi plamen koji prije nije osjetio. Bol kojega je osjećao utrne na Mijine riječi.

''Hvala ti. U redu sam sada i u pravu si, moram se sabrati jer ljudi računaju na mene. Neću vas iznevjeriti i neću dopustiti da itko od vas umre.'' Odluči čvrsto i Mia i on nastave gdje su stali.