Infinity

Uvod

22. Septembar 2017. godine

Stajao je na litici sa po njemu najljepsom djevojkom u narucju, ona je htijela skociti ali joj on nije dao. Nije htijeo da je izgubi bar ne i nju svi ostali su otisli osim nje, ona mu je sve ali ce i ona otici. Stajali su zagrljeni u mrtvoj tisini sve dok je on nije prekinuo "Zasto to radis? Zasto me ostavljas?" "Zao mi je.Ja nisam dovoljno jaka za ovo, nisam dovoljno jaka da izdrzim ovoliko zlo. Zao mi je" "Ali se mozemo zajedno boriti." "Tu borbu smo vec izgubili, nevrijedi" "Pa onda zelim da zajedno i umremo jer ja sam necu izdrzati" "U-uredu" "Volim te!" rekli su u isto vrijeme ali sad nije bilo onog nestasnog osmijeha. Istupila je korak naprijed "Zbogom" istupila je jos jedan korak a njega je gurnula na zemlju, dok je ona padala u prelijepo plavo more toliko cisto ali opet toliko prljavo jer sad ce okusiti smrt jos jedne osobe. Ona nije ni prva ali nazalost ni zadnja. On je viknuo za njom ali to je ipak nije moglo spasiti kada je nije vise vidjeo odlucio je da skoci ali nije mogao, nije mogao jer je osjetio strah bilo ga je strah smrti iako je nju toliko i zelio. On nije imao nikoga ostavili su ga, ostavili ga radi jedne greske... 

Cak i nakon deset godina on jos uvijek dolazi tu i svaki dan baci jednu bijelu ruzu, bila joj je najdraza. Svaki dan dolazi tu i prisjeca se smrti svoje voljene. Ona je sa tim padom uzela i njegovo srce i nikada ga nece uspjet uzeti natrag, ali to ni nezeli jedino sto zeli je da vrati nju ali je to samo san koji se nece ostvariti...

Hej pa ovo sam napisala jer sam se osjecala lose, neobjasnjivo i jedino sam u ovome malo smanjila tugu.

Ova prica ima i na fb na stranici: 

Ne voliš One Direction? Da Bog da ti djeca budu Directioneri.