zadnje od tebe

dan kad si donio vjest

Mama je bila luda. Prošli su mjeseci od kako se tata zadnji put javio i iako je u pismu samo napisao da pazi na kokoši i da je dobro, čuvala ga je odmah uz srce. Svaki dan sam odlazila po novine i tražila tatino ime među osmrtnicama i svaki dan sam plakala od sreće kada ga nisam pronašla. Nisam htjela čitati drugo. Možda sam tu pogriješila, možda se ne bih toliko nadala njegovu, a kasnije i tvojem povratku. Da sam samo pročitala što se događalo oko mene. Italija, moja predivna italija te je, 1915. godine stala na stranu antante. Promijenili su stranu i to je samo otežalo stvari. Iako smo kasnije pobijedili, ja sam se osjećala kao najveći gubitnik. Mama je sjedila za stolom u kuhinji i plela haljinu za jednu ženu. Govorila je i meni kako moram zaokupiti um nečime ali nije mi polazilo od ruke. Samo bih sjedila preko puta nje, živčano mašući nogama i čekala. Tada još nisam znala da čekam tebe. Taj dan došao si sam. Bez škripe guma, bez sjaja u očima kao prvi put. Došao si potpuno sam i bilo mi je bolno gledati te. Toliko si lagano pokucao na vrata da nisam isprva bila sigurna čujem li. Otvorila sam ti vrata nakon nekoliko trenutaka a ti si mi, bez riječi predao stvari moga pokojnog oca u uprljanoj, smeđoj vreći. Ja nisam znala što je to a ti nisi znao što dalje. Tek sada to vidim. Nakon previše trenutaka tišine i tvojih očiju zadubljenih u moje, okrenuo si se na peti i otišao. Tek kad su se, teška drvena vrata zatvorila za tobom ugledala sam ju kako se grči u plaču. Nisam imala snage otići do nje. Nisam od šoka ni shvatila što se stvarno dogodilo. Samo sam stala na prozor i gledala te kako odlaziš.