zadnje od tebe

dan kad si me zaprosio

Dan kada si se vratio u rat bio je najsretniji dan u mom životu. I najgori. Ujutro si došao po mene i cijeli smo dan šetali. Bilo mi je predivno, ako izuzmemo činjenicu da si svako malo pogledavao na svoj ručni sat čekajući da se malom kazaljkom zaustavi na četiri. Torbu sa svojim stvarima nosio si na ramenu a mene si za ruku držao puno sigurnije nego prvi puta. Oh, da sam samo tada vidjela da ti nije bilo dobro. Budući da si mogao sasvim normalno šetati i da ti je rana zacijelila, hodali smo uz potočić toliko daleko da čak ni ja nisam znala gdje sam točno. Djelovao si čudno, kao da nešto tražiš a ja sam, hodajući iza tebe, svako malo virila preko tvog ramena da vidim što se događa. Kad sam te napokon upitala što je, samo si odmahnuo rukom i rekao mi da pričekam. Nikada nisam mislila da si toliko pedantan. Sjela sam na široki kamen koji se nalazio tik uz vodu a ti si me poljubio. Zatim si mi rekao da me voliš i da te činim sretnim. Htjela sam uzvratiti, reći ti koliko sam bolja osoba od kad si uz mene ali nisi mi dopustio. Iz gornjeg džepa košulje izvukao si maleni prsten, isti ovaj koji i sad nosim, godinama kasnije, i pitao me da ti budem žena. Nije bilo filmski, nije bilo pretjerano romantično, ali bilo je naše i zato je bilo savršeno. Naravno da sam pristala. Izvukao si usne u osmijeh i neko smo vrijeme samo sjedili u tišini. Vjetar je nježno mrsio moju kosu i krošnje obližnjih stabala a žubor potoka savršeno se uklapao u našu tišinu. Kasnije, ne znam koliko je prošlo, krenuli smo prema kolodvoru. Bio je to najduži i najljepši poljubac u mom životu. Kada je vlak krenuo kroz prozor si vikao koliko me voliš a ja sam desnom rukom, na kojoj je bio prsten kojim se tebi obećajem, mahala u smjeru u kojem je otišao tvoj vlak sve dok nije postao samo malena točkica i stopio se sa sutonom. Mirna sam se vratila kući ne znajući da je taj prsten i košulja koja ti je ispala pri ulasku u vlak, zadnje što imam od tebe.