Svi smo plakali. Čak i tata, u uniformi i sa puškom na leđima stajao je ispred ogledala. To je bio drugi ili treći put od kako pamtim da sam ga vidjela kako plače. I parao je svaki djelić moje duše. Mama je iz desnog džepa svoje kućne haljine izvukla rubac i lagano došla pred njega. Obrisala mu je suze i poravnala kragnu bijele košulje koja se nazirala ispod vojne uniforme. Dobio je poziv. I nismo mogli ništa učiniti. Bilo je prekasno da pobjegnemo a i kuda bi? Uostalom, moj otac nije bio takav. Znao je da je to nešto što mora učiniti. Vojno vozilo pred našim vratima došlo je prebrzo, uz zvukove škripe guma po šljunku i podsjetilo nas na ono neizbježno. I ti si bio tamo, ako se sjećaš. Tebe su poslali po njega i mrzila sam te najviše. Zagrlio nas je obje snažno i šutio. Oduvijek je bio čovjek od malo riječi ali stvarno sam mislila da će nam reći nešto. Da budemo dobro ili da će se vratiti. Nije. Tada si pokucao na vrata a ja sam ti otvorila.
"Mollo Lorenzo?" pitao si odmah na ulazu.
"Izgledam li ti kao Mollo Lorenzo?" narugala sam se a ti si ostao zbunjen.
Onda se moj otac pojavio iza mene, poljubio me nježno pa se sagnuo da pokupi malu putnu torbu koju je mama pripremila još sinoć. Rukovali ste se, on je izašao prejako stišćući torbu ali ne okrećući se prema kući. Sjeo je uz tebe i to je bio zadnji put da sam ga vidjela.
VOCÊ ESTÁ LENDO
zadnje od tebe
Ficção Histórica1937 godina. Jug Italije. Moja kratka obraćanja tvojoj košulji- svemu što mi je od tebe ostalo u trenutcima kad sam dovoljno lucidna da to mogu.
