Par tjedana nakon tatine smrti opet si pušten na dopust. Imao si samo tri dana. Mama nije izlazila iz kreveta a ja sam utjehu pronašla u molitvi i nadanju. Vidjela sam te da hodaš prema mojoj kući kad sam jednog dana išla sa mise. Hodao si, usudila bih se reći bahato, Italija je pobjeđivala i ti si bio sretan. Ukočila sam se ugledavši te. Oprosti ali nikada još nisi donio dobre vijesti a ja sam se tješila kako to možda i nisi ti jer nas je dijelila dovoljno velika udaljenost da te zamijenim s nekim. Ipak, kada sam te prepoznala srce mi je poskočilo. Bio si jedino o čemu sam razmišljala od našeg zadnjeg susreta. Ne znam zašto je tome tako. Možda jer si bio jedina stvar koju povezujem s ocem a možda sam već tad znala da te volim. U svakom slučaju, govorim ti ovo da znaš da pamtim naš prvi pravi susret.
"Lucia" zazvao si me i potrčao za mnom.
"Ja sam Macario" pružio si mi ruku koja mi se učinila neobično toplom. Jesi li ikada znao da tvoje ime znači 'biti blagoslovljen' pitam se zadnjih dana i još uvijek ne vidim poveznicu s tvojim karakterom.
Bio si nešto jači nego što sam te pamtila a brada ti je divlje zaokružila lice. Pričao si mi o mom ocu, njegovim zadnjim danima i pričama koje si čuo o meni a ja sam se osjećala glupo jer o tebi nisam znala ništa. Hodali smo bez nekog cilja. Pasalo mi je to jer nisam voljela biti doma. A onda si me, vidjevši kako nema nikoga primio za ruku, i nastavio hodati kao da se ništa nije dogodilo.
ŞİMDİ OKUDUĞUN
zadnje od tebe
Tarihi Kurgu1937 godina. Jug Italije. Moja kratka obraćanja tvojoj košulji- svemu što mi je od tebe ostalo u trenutcima kad sam dovoljno lucidna da to mogu.
