zadnje od tebe

dan kada je trebalo biti vjenčanje

Mama je bila presretna i svaki smo dan započinjale sa šalicom čaja i pripremama za vjenčanje. Obje smo se prihvatile posla i svaki dan radile nešto. Sjećam se jednog određenog dana. Bilo je sunce, srijeda čini mi se, i odlučile smo probuditi vrt jer je majka inzistirala da vjenčanje bude tamo gdje se i tata još osjeti. Ja sam sadila novo a ona zalijevala već postojeće cvijeće. Vrt je nakon godine dana rata ponovo bio ispunjen smijehom. Par dana kasnije, kad sam otišla po novine, kunem se da mi je srce na trenutak stalo. Pisalo je kako je groznica zahvatila naše vojnike i da su svi vlakovi zaustavljeni radi nekontroliranog širenja bolesti. Proklinjala sam sebe samu jer nisam zapamtila u kojem si se vlaku nalazio. Mogao si biti u jednom od njih. I bio si. Ali ja sam dan ranije dobila tvoje pismo pa sam se uvjerila da si dobro. Sada kada o tome razmišljam, na pismu nisi napisao datum i to je bilo zadnje pismo meni prije tvoje smrti. Ali ja to nisam znala pa su pripreme za ceremoniju vjenčanja nastavile svojim tokom. Sve je bilo spremno 17.8.1915 godine. Sada sam samo trebala čekati tebe. Ali nisi došao ti i sve se odvijalo prebrzo i nestvarno. Škripa guma po šljunku ispred kuće podsjetila me na dan kada si prvi put došao. Samo, ovoga puta nisi bio ti. Došao je dječak, puno premlad za vojnika i predao mi pismo sa vojnim pečatom i tvoju osmrtnicu.
Bio si u vlaku u kojem se proširila groznica. To te ubilo. Barem nije puška. Ali ubilo je i mene. Ubija me i sada, skoro dvadeset godina kasnije dok grlim košulju koja već odavno ne miriše kao ti.