seven.
Mel;
Rastanak je riječ koja svaki put gorko odzvanja u mojim ušima.
Znate onaj osjećaj kada upoznate neku osobu i pomislite, da to je to,nema dalje. To je ta osoba. S tom osobom želite dočekivati svako jutro,dočekivati svako novo. No onda, kao kad iz vedrog neba,pukne grom. Sve se raspadne i to na dva dijela, na njegov i moj. Svaki san ode na svoju stranu. Nema više onih želja kao nekada. Jednostavno nema. Imamo,da. Ali on sada svoje,ja svoje. Sada nas više nema.
Svaku noć pred spavanje poželila sam da se to dogodilo nije. Jebiga,je dogodilo se. Koliko god ta činjenica bila stvarna ja sam pokušavala napraviti je nestvarnom,ali nemoguće je to. Znala sam se pitati,poželi li on nekada vratiti to vijeme? Ako da, bi li promijenio onaj naš kraj?Jer kraja nije trebalo biti,nismo trebali završiti.
Čula sam od dosta ljudi da za ljubav treba dvoje. Naravno,slažem se. Kao što sami vidite i nas je bilo dvoje,ali on je otišao... Sjećam se svega,svakog njegovog pogleda a najviše onog pogleda koji me je očarao iz dana u dan,sve više i više. Opet kažem znate onu tko brzo očara,još brže razočara. Tako nekako je bilo i kod mene.
Dok su on i Mark nešto pričali ja sam i dalje razmišljala. Općenito o svemu.
Spustila sam glavu i tiho sebi rekla,da nitko ne čuje '' Bio si moje sve...još uvijek si.. boli to,boli..''
---
Justin:
Gledam je,promatram iako to ne pokazujem toliko. Pravim se da slušam Marka,slušao ga jesam,ali ne toliko koliko sam bio usredotočen na nju. Svaka njezina crta na licu govorila je nešto. Bilo ju je teško pročitati,ali i dalje se da nekako, jedva.
Nitko nas prije nije mogao razdvojiti,a bilo je osoba koji su pokušavali. Bili smo jači od njih,sto puta. Ali onaj mali odlazak,uništio je sve. Sada nas je teško spojiti,pitanje je da li je uopće to moguće nakon onoga. Umjesto onih naših prelijepih poljubaca koji mi fale sve više,mi dobivamo suze.
---
Mark me je svojim koljenom lupio od moju nogu. Trgo sam se iz misli. Podigao sam glavu prema njemu,dok je on očima davao znak da ju nešto pitam. Neprestano sam klimao glavu u znaku ne. Opet je to učinio,udario me. Ako tako nastavi koljeno će nam poplaviti.
''Ovaaj.. Mel?'' upitao sam pomalo nesigurno. Nisam znao kako će reagirati na moj glas.
''Ha?'' trgla se kao da je spavala zimski san. Razmišljao sam,da li da nastavim sa razgovorom ili jednostavno pustim sve na stranu.
''Kako si?'' ovaj put sam pitao još nesigurnije.
Mel:
Moje razmišljanje prekinuo je muški glas. Bio je to pomalo nesiguran glas. Podigla sam glavu prema gore. Njegove oči bile su u mojima i obratno. Pitao me je kako sam. Iskreno,hah. Evo kako sam... Osjećam se i ne baš tako dobro,bolje rečeno užasno. Gledaj sjedim tu kraj tebe nakon toliko godina i ti me to pitaš? Ne razumijem,ali dobro. Ustvari,ne razumijem samu sebe.Nisam više kao što sam nekada bila.. Ali sve je ostalo isto,pa čak i moji osjećaji prema tebi. No budi siguran da to iz mojih usta trenutno nećeš ćuti.
''Ja.. Ja sam odlično.'' lagala sam samoj sebi. Ne mogu mu pokazati da i dalje bivaju oni nekadašnji osjećaji u meni. Kada god ga pogledam ti osjećaji postaju sve jači i jači. Pokušavaju izaći na vidjelo,ali nedam im!
Udahnula sam te izdahnula,pitala sam ga isto pitanje. Reda radi.
''Kako si..ti?'' dala sam mu nekakvi osmijeh iako je sam po sebi osmijeh bio lažan.
