Ponoć je... Mjesec je pun i kupa Zemlju u svojoj toploj svjetlosti.
Tišina je. Šuma spava.
Ali, ne! Zar ne vidite? Tamo, da tamo u dubini šume tiho, ali nevjerojatno brzo i lako se kreće pogrbljena prilika. Jedini zvuk je lagan topot njenih stopala ili... šapa.
Za tamnom prilikom išli su, ne tako tiho, malena lovačka povorka.
Tri konja i na svakom po jedan lovac sa napetom puškom spreman opaliti. Ispred su tjerali maleni čopor pasa čije se glave nisu odvajale od tla.
"Tiho... Samo tiho... " prošaputao je jedan od lovaca čovjeku do sebe.
Bili su obučeni u krzno, a konji nisu imali sjedla. Psi ispred su bili polu pitomi polu divlji, ali ipak odani.
Crne okice jednog lovca se stisnuše: ugledao je priliku.
Pucanj!
Iz obližnjih borova izletješe ptice.
"Drž ' te je!!! " viknuo je lovac koji je opalio metak.
Psi, sada očito divlji, glasno su zajalali potrčavši naprijed gdje je prilika nestala.
Stali su ispred jednog grma.
Njihove oči se umiriše dok su im se njuške trzale.
" To je ona. Moramo ih odvući odavde,brzo! " rekao je veliki vučjak.
Jedna ženka kolija mu se približi.
"Moram provjeriti je li povrijeđena, vi ih odaljite odavde!"
Ostali psi kimnuše i sa glasnim lavežom otrčaše u suprotnom pravcu.
Lovci su bili zbunjeni, ali svejedno su krenuli za psima.
Ženka kolija se uvuče u grm gdje se zavukla tamna prilika.
"Luna...? Jesi li uredu? " upitala je tiho.
"Ella?"
Ella napravi jedan korak, ali brzo ustuknu: umočila je šapu u krv.
Njene oči se razgoračiše.
" Luna! Ti krvariš! "
Luna je zaustila da nešto kaže, ali ju je Ella prekinula:
" Za sve smo mi krivi! Nismo znali da su tebe tjerali. Da jesmo ne bismo ih nikad doveli dovoljno blizu da te povrijede... "
Luna se osmjehnu.
" Znam, Ella da ne biste. Ali, ja ne krvarim od metka... Proletio je pored mene. "
Ella se zbuni.
" Pa, što je... Odkud ova krv? "
Osmijeh se razvuče na Luninom licu, dok se pomjerala u stranu. Elline već razgoračene oči se još više otvoriše.
" Š-što...? "
Maleno klupko bijelog krzna tiho zacvili u potrazi za majčinim toplim krznom.
" Kad?! Zašto nam nisi rekla?! " viknula je Ella.
" Iznenađenje! " rekla je Luna smijući se.
" I te kakvo iznenađenje! Čestitam! "
Iza se začuo lavež. Ella se osvrnu.
" Moram ići, ali doći ću ponovno da vidim malenu! "
" Malog. Nazvat cu ga Ogi. Po djedu. "
Lavež se ponovi i ovog puta je Ella odmah istrčala iz žbunja. Luna je neko vrijeme gledala za mjestom gdje je Ella nestala. Nakon dvije minute okrenula je svoj crveni pogled ka Ogiju.
Bilo je to pravo čudo. Ona je bila crna vučica, crvenih očiju, a on bijeli vučić plavih očiju. Stvarno... Bio je nezamislivo sličan svome djedu, Luninom ocu.
Lunu je čudilo što je donijela na svijet suprotnog od sebe, ali ne previše jer su njeni roditelji bili bijeli, a ona crna. Pa, bili... Prošlo je pet godina od njihove smrti.
Luna je ubrzo došla do zaključka: Ogija neće moći zadržati. Jer on će, kao i njegov djed i baka, biti proganjan i lovljen lovcima plemena Bijema.
Pleme Bijema je bilo poznato po lovljenju šumskih bijelih vukova. Ne polarnih, već pravih bijelih vukova.
Bijeli vuk je smatran zaštitom cijelom selu. Kada uhvate bijelog vuka odnose ga u kavez u sredinu sela. Tamo ga treniraju poput boga. Hrane ga, poje i klanjaju mu se. Ali mu oduzimaju jednu stvar, koja je vuku važnija od hrane, pića i podanika:
Oduzimali su im slobodu.
Sloboda. Luna je shvatila vrijednost slobode kada su ulovili njene roditelje. Bila je zahvalna što je ima i htjela je da je svi, a pogotovo njen sin, imaju. Neće im dopustiti da mu oduzmu slobodu.
Odluka je donesena te noći:
Ogi će sa dvije godine biti odvojen od svoje majke, a Luna je imala plan blizu suludog.
Odlučila je da umjesto držanja ga podalje od sela, da ga pošalje ravno u selo prerušenog naravno, gdje će da živi kao ulični pas.
Shvatila je da je život kao skitalica, bolji od života u kavezu i života gdje non stop moraš bježati od lovaca kao što je Luna bježala. Jedino su je spašavali lovački psi iz plemena koji su odvlačili lovce od njenog skrovišta.
Crni oblaci koji su se gnušali oko mjeseca su se povukli i obasjali prizor crne majke i bijelog sina.
Na zemlji se ubrzo ukazala mješavina krvi i suza.
Voda i krv su bili izmiješani na zemlji između Lune i Ogija.
Luna zabaci svoju veliku, umornu glavu ka mjesecu: njeno zavijanje pronese se ne samo šumom, već i selom plemena Bijema.
Luna je dugo i tužno zavijala, a samo životinje u šumi i psi u selu su razumjeli njene riječi:
Krv nije voda...
