Podeblji Zalski kralj sjedio je na stijeni, gledajući s podlim smiješkom prema nadolazećoj koloni Zala koja dovodi dvije zarobljenice. Kamen na kojem se smjestio bio je veći od svih ostalih oko njega, nakićen raznim predmetima koje bi svaki čovjek smatrao smećem, prikupljenima vjerojatno na mjestima gdje su ih lovci ostavili za sobom ili iz haračenja južnim krajem Zalske šume. Pod stražnjicom se smjestio poderani i prljavi jastuk s uzorkom koji je, vidjelo se, nekoć pružao veliku udobnost nečijoj glavi.
Gotovo identične osmijehe nosila su na licima dvojica divljaka koji su se skrivali iza kraljevih leđa. Bila su to baš ona dvojica koje su djevojke tražile. Dalo se to zaključiti jer je jedan od njih još nosio Dlennovu torbu. Ali statueta se sad već nalazila u rukama plemenskog kralja, kao nagrada za uslugu zarobljivanja djevojaka.
Na istoj stijeni oko kralja stajala su još četiri Zala, njegova osobna straža. Bez njih, mješina poput njega ne bi imala nikakvog autoriteta. Bilo koji drugi Zal željan moći, vlasti i njegovih blistavih stvarčica s lakoćom bi ga svrgnuo s trona. Još desetak tih primitivnih bića, uglavnom ženki, djece i staraca, pratilo je s ostalih stijena kolonu s dvjema zarobljenicama. Razlike između Zala iste generacije i spola bilo je nemoguće uočiti. Svi su oni bili jednako jezivi, vični cerekanju, divljem skakanju kad su uzbuđeni i urlikanju sa svojim dubokim, prodornim glasovima.
Njihovo selo nije se mnogo razlikovalo od bilo kojeg drugog mjesta na Prokletoj planini. Izuzev kraljevske stijene, sastojalo se isključivo od golih stijena, one su im predstavljale stolce, stolove, krevete i sve ostalo.
Kad su se pridošlice sasvim približile njegovoj stijeni, kralj se nagne prema naprijed, kako bi bolje promotrio zarobljenice.
- O, ratnice lijepe - viknuo je, da ga čuje cijelo selo - šteta pojesti!
Ljigavi osmijeh kojeg je uputio prema djevojkama, ponajprije mlađoj, izazvao je gađenje kod obje. Sa svojom masivnošću, raspadajućim zubima i ustima sasvim prljavima i ljepljivima od ostataka hrane, Gru-Kath je uspijevao izgledati mnogo odbojnije od ostalih pripadnika svoje vrste.
- Ubile prijatelje! - poskočio je Zal koji je sjedio kralju s lijeve strane - Moraju umrijeti!
Na njegov ton reagirala je kraljeva straža. Jedan od njih se približio, rukom primio za rame ljutitog novog člana plemena, te ga natjerao na uzmak.
- Obećao... - tužno je promrmljao razočarani Zal, sa izrazom očaja gledajući kralja u oči.
- Graaar! Ja kralj! Ja odlučujem! - podigao je kralj naglo ruke, sa stisnutim šakama.
Iz njegove desne ruke izvirivala je mala kamena statua krilatog čovjeka. Tarlaeth se napokon ukazao djevojkama.
Pokušao se kralj u navali bijesa malo podignuti i svojim nogama, no zaboravio je da ga iste više ne služe kao nekad, da ne znaju više lako nositi ostatak tijela. Shvativši da je time ispao pomalo smiješan, lupio je zatim šakama po stijeni, ne oštetivši srećom kipić. Ali okrznuo je udarcem pladanj koji se nalazio ispred njega, s izglodanim kostima neke ptice. Ljudske oči u pladnju su lako mogle prepoznati zapravo stari, zahrđali poklopac za bačve. Okrugli metalni predmet je poskočio, zazvonio i otkotrljao se sa stijene.
Ostali Zali na drugim stijenama pojačavali su napetost, poprativši kraljev bijes divljim skakutanjem i ispuštanjem sličnih krikova. Galama je bila teško podnošljiva. Nekontrolirano divljanje mnoštva čudovišta smještenih svuda naokolo, unijelo bi strah u kosti gotovo svakome, no Ahleje su bile predobro naučene ne prepustiti se strahu. Djevojke su se potrudile ostati pribrane u ovakvom okružju sumanutih zvijeri spremnih da ih rastrgaju između sebe. Pažljivo su promatrale raspored dlakavih zvijeri na stijenama, osobito kraljevih stražara, procjenjivale koja su mjesta između njih pogodna za proboj i bijeg. Razmatrale su i mogućnost napada, otimanja traženog kipića iz kraljevih ruku.
