- Tenen! Tenen! Probudi se, kvragu!
Djevojka je napokon povratila svijest, nakon što ju je starija kolegica već počela pljuskati i tresti. Odmah po buđenju osjetila je snažnu bol, ali i pritisak tkanine na ruci. Starija kolegica zavila joj je ranu, upotrijebivši i ljekovite trave koje je nosila ušivene unutar svog remena, poput svih drugih Ahlea ratnica, kao dio standardne opreme.
Tenen se okrenula oko sebe, odmah se prisjetivši događaja koji su je doveli u ovakvo stanje. Shvatila je brzo da krajolik koji je okružuje više nije onaj na kojem se posljednji put nalazila u budnom stanju. Kamenje je i dalje bilo tu, u veliki količinama, no sada je mogla vidjeti i nekoliko niskih biljaka i travki, a i sama je bila naslonjena na jedno osamljeno grbavo, podosta sasušeno drvo. Dlora je odmah razriješila njezinu zbunjenost.
- Ja sam te prenijela ovdje, prije nego su se ostali Zali probudili. Udaljeni smo od njihovog sela otprilike pola sata hoda.
- Hvala - izgovorila je Tenen i osjetila da je još uvijek boli glava i nakon najmanjih pomicanja čeljusti. Učinci one čudne pojave još nisu minuli - kako si nas izvukla odande?
- Svi smo na koncu popadali u nesvijest. Imala sam ludu sreću. Jedan dlakavac je klonuo trenutak prije nego me dokrajčio, već je bio sasvim na meni. Probudila sam se među prvima. Nekoliko Zala se probudilo prije mene, ali nisu primijetili da sam živa, jer sam ležala gotovo sasvim prekrivena ovim što me bio svladao.
Prepričavavši događaje, Dlora se neprestano okretala oko sebe, oprezno promatrala okolicu, očito strahujući od mogućeg napada.
- Brzo sam svladala one koji su se probudili, a zatim tebe prebacila na leđa i počela bježati. Do sada su se vjerojatno već svi probudili i krenuli u potjeru za nama.
Tenen je ovo shvatila kao poruku da moraju smjesta krenuti dalje. Ustala se polako i nesigurno, osjećajući pored glavobolje i sve druge posljedice gubitka krvi. Školovanje unutar Ahlea reda znalo se nerijetko pokazati izrazito opasnim po život za mnoge pripravnice, pa je tako i Tenen već mogla veći broj ožiljaka pokazati. No nije mogla usporediti ovo stanje s prijašnjim doživljajima ranjavanja, prijeloma i raznih drugih primanja udaraca.
- Oh, puknut će mi glava - rekla je sa smrknutim izrazom na licu. Tek tada se jasnije sjetila najzagonetnijeg događaja u čitavoj onoj strci - Koji je ono bio vrag? Ono sa svjetlom i... ono, još nešto?
- Ne znam i trenutno me ne zanima - odgovorila joj je Dlora. Potom je iz unutrašnjih džepova svojeg kaputa izvadila dvije polovice polomljenog kipića. Pripojila ih je jednog drugome, kao u nadi da će ih neka čarolija opet spojiti.
Tenen je tek sada imala prilike vidjeti kako je izgledao Tarlaeth. Prikazivao je snažnog, dugokosog krilatog muškarca u halji koja mu je potpuno prikrivala noge. Postavljen je bio na ovalno podnožje. Ruke je položio na držak spuštenog mača, čiji je vrh oštrice također dodirivao podnožje. Iza leđa imao je krila, sasvim podignuta iznad glave, priljubljena jedno uz drugo. Bila su geometrijski savršeno precizno prikazana, sasvim simetrična. Prikaz lica bio je jednostavan, ali dojmljiv, s pogledom koji je promatraču neizbježno ulijevao poštovanje.
Najzanimljivije je bilo što se kipić razlomio u samo dva dijela, otprilike jednaka volumena, iako bi kod onakvog pada bilo očekivano da se odlomi, razleti i izgubi još nekoliko sitnijih krhotina. Ali ne, sve što je činilo Tarlaeth, nalazilo se u dvjema Dlorinim rukama.
- I o tebi ću razmišljati kasnije - nakon dužeg promatranja, ratnica je vratila komade kamena pod svoj kaput. Bijeg je tog trenutka bio od najveće važnosti.
- Zali su mnogo brža bića od nas. Mogli bi nas uhvatiti prije nego dodemo natrag na sigurno, u Ahleyn - zaključila je Tenen. No njezina kolegica imala je pričuvni plan.
