Najpopularnija među brojnim legendama o nastanku Zala, čovjekolikih zvijeri s planina Ro-Otha, govorila je kako se radilo o ljudima koji su odbili živjeti po principima Ahleyna. Nitko je naravno nije uzimao za ozbiljno jer nije objašnjavala zašto stanovnici ostalih zemalja na Kontinentu koji isto ne prakticiraju ovaj način života, izgledaju sasvim normalno. Prema drugim pričama radilo se o razbojnicima koji su bježali od zakona sa svih strana poznatog svijeta, skriti se baš na područje mračne Zalske šume i hladnih, ljudima sasvim nelagodnih planina Ro-Otha. Najvjerojatnija, i daleko najmanje zabavna teorija pretpostavljala je da su Zali postojali otkad i ljudi, ako ne i otprije. Život na izoliranom i teško pristupačnom području spriječio ih je da se razviju onako kako su to učinili stanovnici ostalih područja, daleko ugodnijih za život.
Svu neugodnost Zalske šume djevojke su osjetile već među prvim stablima. Gotovo neprirodno nagla promjena temperature, probijanje tek vrlo rijetkih zraka svjetla kroz guste krošnje, zaraslo grmlje i oštro trnje na svakom koraku... i neopisivo težak zrak za disanje. Prema narodnim pričama, ova ružna dubrava je bila dom i mnogim drugim strašnim, čudovišnim, krvoločnim bićima raznih vrsta i oblika. Takve predaje bile su neizbježno pretjerane, pogotovo u tjelesnim opisima. Ipak, svatko s iskustvom susreta s divljim životinjama iz Zalske šume, poput veprova, vukova ili običnih zečeva, odgovorno je tvrdio kako su one izgledale čudovišnije od životinja iste vrste u ostalim krajevima svijeta.
Konje su odlučile ostaviti zavezane na samom ulazu u šumu. Trudile su se biti što tiše i istovremeno što brže, u želji da ipak spase jedan ljudski život, tim više što je ovaj život nosio važne informacije za njihovu istragu. Zali se po prirodi mogu kretati brže od ljudi ako to žele, ali ovu skupinu upravo je jedan ljudski član usporavao. Nadale su se da će iznenaditi Zale, ako se ovi slučajno zaustave negdje u šumi objedovati. A opet, nadale su se i da će stići prije samog početka objeda, jer bi im na jelovniku ovoga puta gotovo sigurno bilo ljudsko meso. Ono su zvijeri smatrale vrhunskom delikatesom, gostile se njime, prvo ga obredno ubijajući u svojim brlozima. Iznimno, kada bi bili strašno gladni, ti priglupi humanoidni dlakavci napadali bi ljude i hranili se njima na licu mjesta. Dlenn, razbojnik u rukama Zala, mogao se samo nadati da nije prošlo previše vremena od posljednjeg objeda ovih zvijeri.
Iz prtljage, nošene na konjima, navukle su krznene kapute, kao zaštitu od ogrebotina i hladnoće u gustoj, zarasloj šumi. Redovna oskudna odjeća na ovakvom je mjestu bila sasvim neprimjerena. Bila je osmišljena u svrhu veće okretnosti u borbi i sastojala se samo od gornjeg prsluka koji je prekrivao tek dio tijela oko grudiju, te kratke suknjice, učvršćene oko struka pojasom. Sva odjeća bila je načinjena od čvrste, teško rasporive kože mrkih crnih tuljana, opasnih životinja sa Živog mora.
Upravo kad se počelo mračiti, spazile su kolonu divljih dvonožnih bića kako se kreće prema sjeveru, s ljudskim zarobljenikom bez svijesti na leđima jednog čudovišta.
Zale je bilo vrlo teško razlikovati jedne od drugih. Bili su istovremeno vrlo mršave, ali vrlo razvijene muskulature, tijela prekrivenog krznom po većem dijelu prsiju, na leđima, ramenima i po donjem dijelu ruku. Ostali, nepokriveni dijelovi tijela bili su pak izraženo grbavi. Lice je također otkrivalo većinu potkožne muskulature, s izuzetkom gustog krzna pod bradom i po sredini lubanje. Donja čeljust bila je vrlo izražena, s donjim očnjacima najčešće izbačenima preko gornje usnice, ili pak čitavim redom oštrih zubi, iskešenih između sivozelenih usana. Velike oči otkrivale su nepripitomljivo divljaštvo i bijes.
Čudovišta su ipak poznavala određeni, vrlo jednostavan oblik komunikacije, koji se sastojao od tek stotinjak riječi. U kombinaciji s njim, u velikoj mjeri su koristili i ruke da bi opisali svoje primitivne želje i potrebe.
Dlori je ovo bio prvi susret s dlakavcima nakon mnogo godina. Još od početka rata nije sudjelovala u velikim akcijama čišćenja sjevera kraljevine od upada tih bića. Iz tih su razloga sve Ahlea ratnice bile obvezne poznavati njihov priprosti jezik, kao i načine kretanja, u borbi i izvan nje. U ratnim godinama za te akcije zadužene su bile pripravnice iz aleanske škole. No njihov broj i pitomije borbeno iskustvo nisu bilo dovoljno dojmljivi za Zale, zbog čega su se oni posljednjih godina odvažili loviti ne samo južnim, alejnskim dijelom Zalske šume, već ponekad i otvorenijim područjima kraljevine Ahleyn, napadajući povremeno i ljude na cestama uz šumu.
