Dugi hodnik sav je zvonio pod lupkanjem kraljevskih sandala, dok je starac jurio kroz njega prema grobnicama svojih predaka. Kipovi prijašnjih kraljeva naredani su s obje strane prolaza. Svi u ponosnom, junačkom stavu i natprirodnoj veličini, gledali su prema dolje u prolaznike. Svi su se oni nosili ime Yarael s dodatkom rednog broja iza imena. Iza svakog spomenika nalazila se velika ploča unutar koje je, u uspravnom položaju, ležalo tijelo vladara kojeg je kip prikazivao. Između pojedinih ploča jarka svjetlost sunčanog dana prodirala je kroz velike prozore, oslikane dojmljivim prizorima iz verjenske povijesti, s kraljevima u glavnim ulogama. A na samom kraju hodnika nalazio se krajnji cilj starca u trku: grobnica prvog i najslavnijeg Yaraela.
Dvije djevojke u ratničkoj odjeći trčale su kralju s obje strane. Brzo su ga dostigle, još dok je silazio niz stube. Nisu htjele postavljati pitanja, starac je ionako trošio previše energije trčanjem da bi ga dodatno zamarale. Željele su same, svojim očima vidjeti kamo je verjenski vladar hitao.
Stigavši na kraj hodnika, pred velika kamena vrata, primio je obje zlatne kvake na njima. Očekivao je da će ih lako otvoriti. Unatoč težini vrata, mehanizam korišten za njihovo pomicanje bio je vrlo napredan i redovito održavan. No začudo, vratna krila nisu se dala pomaknuti niti za milimetar.
- Ne! Zašto baš sad? - kralj je gotovo zavrištao. Dloru je to natjeralo na pomisao da je prikaz verjenskih vladara na spomenicima iza njih pomalo pretjeran. Tenen je pak pomislila na trenutak da treba nešto pokušati silom ili uz pomoć oružja. No bilo je jasno da ljudska sila sama po sebi ne može pokrenuti masivni kamen.
U taj tren začuju snažan tresak drugih vrata, sa suprotnog kraja hodnika. Okrenuvši se, ugledali su, djevojke ponovno, a kralj po prvi put, čovjeka koji lebdi znad tla.
Declavius, mladi čarobnjak prilazio im je, ovoga puta sasvim polako, ali s mnogo više bijesa na licu. Poraz kojeg je doživio kod prethodnog susreta s Ahlea ratnicama, potpuno ga je ispunio silnom mržnjom prema čitavoj ljudskoj vrsti. Na svome putu do ovog mjesta, u potrazi za dvjema ženama koje su ga osramotile, spalio je sve što mu se našlo na putu i disalo život. Smrvio je u prah nekoliko farmi uz glavnu cestu, zajedno s njezinim stanovnicima. Prolaznici su gorjeli u strašnim vatrama i prije nego su iz daljine mogli raspoznati što im se to približava. Šume pored glavnog puta u tom su trenutku još uvijek gorjele. Do ovoga mjesta je došao raznijevši nekoliko gradskih i dvorskih zidova u samo jednoj sekundi.
No pred konačnim ciljem, na samo nekoliko sekundi od kralja, djevojaka i raspadnute statuete koju je težio uništiti, čarobnjak je uspio primiriti svoje divljaštvo. Poželio je dvjema osobama, koje su mu uspješno stale na put, priuštiti velike i dugotrajne, nepodnošljive muke i boli.
Djevojke su isukale mačeve. Bez razmišljanja krenule su zaletom prema lebdećoj spodobi, usporedo jedna do druge. U takvoj situaciji nije im preostalo ništa do napasti, iako su znale koliko je takav čin uzaludan. U trenu ih je nevidljiva sila odbacila pravo na vrata grobnice i pritisnula snažno uz njih, svaku o jedno krilo.
Kralj je sve to promatrao licem potpuno prestravljenog čovjeka. Suze i znoj miješali su mu se ispod razrogačenih očiju. Sve legende o magovima, s najmanjim i najstravičnijim detaljima, koje su njegovi preci s koljena na koljeno prenosili pa tako prenijeli i njemu, razvile su u tom čovjeku strah kojeg u ovom trenutku susreta s njegovom najvećom morom nije bilo moguće kontrolirati.
- Zahvaljujući vama ljudima - mag je progovorio, zamjenjujući bijesni izraz lica zlobnim osmijehom. Potpuno se približio djevojkama, unijevši svoje lice pred Tenenino, toliko blizu da su im se vrhovi nosa gotovo dodirnuli. - mi magovi imali smo priliku dobro se naučiti strpljivosti. Sad ću vam pokazati koliko strpljivi znamo biti, dok vas satima budem mrcvario!
