Obične prolaznike na ulici, kraj pivnice "Kod starog Barta", dobro je nasmijala scena okorjelih kriminalaca koji glavom bez obzira izlijeću iz lokala. Dva prelijepa bijela konja stajala su vezana pred pivnicom i dala naslutiti ljudima izvan lokala što se u njegovoj unutrašnjosti događa. Takve plemenite i snažne životinje bile su rezervirane gotovo isključivo za elitne pripadnice alejnske vojske.
Predgrađe Blysta, alejnske prijestolnice, bilo je sušta suprotnost ostatku velikog grada. Njegov izgled, a još više način života njegovih stanovnika, odudarao je potpuno od svega što se moglo vidjeti u velikoj većini ostatka kraljevine. Bilo je to mjesto gdje se najbuntovnijim sirovinama među muškim građanima, a i pokojoj neposlušnijoj ženskoj osobi, dopuštalo ponešto slobode da živi i djeluje kako želi. U zamjenu za takav oblik slobode, svi koji su izabrali tamo se skrasiti, morali su pristati na sve neugodnosti koje je to mjesto donosilo. Na apsolutnu vladavinu bezakonja, potpunu nebrigu vlasti za njihovu dobrobit, oronulost građevina nerijetko opasnu po život... Podrazumijevalo se da u svome životu bez pravila i opiranju zakonima, ne smiju pretjerati, zamjeriti se vladajućima previše. Svaki veći lopovluk koji je mogao utjecati na ostatak kraljevine, izazvao bi brzu i nemilosrdnu intervenciju od strane regularne vojske, a ponekad i samih elitnih ratnica.
Bilo je to prvo što je većina stanovnika oronulih četvrti pomislila, vidjevši dvije Ahlee na svojim blatnim ulicama: netko je očito počinio veliki zločin i gotovo je sigurno bilo da će se uskoro pokajati. Ubrzo su prvi dežurni sumnjivci završili pritisnuti uz zid. Strah je bilo teško sakriti, na junačenje nije bilo previše spremnosti. Tek par udaraca bilo bi dovoljno da se svaki od njih sasvim zakune u vlastiti život i sve bližnje kako ništa ne zna. Prestrašeni izrazi lica, nerijetki jecaji i poneka suza bili su uvjerljivi dokazi kako ne lažu.
Ahlea ratnice bile su gotovo jednako poznate po izrazito časnoj borbi, tamo gdje je god ona bila moguća, kao i po izrazitoj okrutnosti, tamo gdje se ona smatrala prijeko potrebnom. Svi oblici mučenja poznati u svijetu bili su poznati i njima. Jedno pravilo ipak je bilo jasno: okrutnost se nije mogla primjenjivati na svakoga, pogotovo ne u ratnim djelovanjima. Ona je bila rezervirana samo za poznate kriminalce i dokazane zločince. A u predgrađu je bilo vrlo teško pronaći nekoga tko toj skupini ne pripada.
Istraga je bila duga i mučna. Poneki ispitanici bili su spremni, samo da se spase od bolova, ukazivati na beskorisne informacije, slati ratnice kod drugih pojedinaca koji nisu ipak ništa znali.
Doveo ih je tako napokon trag i do “Sveznajućeg Noba”. I do spomenute pivnice u kojoj se toga dana nalazio.
Nakon što je većina gostiju poslušala savjet i pokupila se iz lokala, Dlora je momka na kojeg su joj ukazali da zna većinu aktualnosti, pribila na zid, smjestila mu nož pod bradu i pritisnula ga točno koliko je dovoljno da neugodno napne kožu, a još uvijek ne zareže i prolije krv.
- Ako trebaš informaciju, rekoše, obrati se Nobu - unijela se Dlora u lice izbezumljenom razbojniku - ali Nob je danas nekako šutljiv!
Proćelavi starčić izbezumljena lica gledao je Dloru u oči, pokušavajući smisliti kako da se izvuče iz po njega krajnje nepovoljne situacije. Letimični pogled na prostoriju u kojoj su djevojke izvrnule dio inventara i ponekog gosta, kako bi pokazale svoju ozbiljnost i odlučnost, tjerao ga je na zaključak da može birati između pristajanja na Dlorine zahtjeve i dodatnih batina.
- Ne znam tko je opljačkao palaču, kunem se!
- Ali nešto sigurno znaš. Planiraš li propjevati ili želiš da te uputim u sve poznate metode izvlačenja informacija pomoću noža.
- Dobro, dobro - zacvili Nob poput isprepadane djevojčice. U kraljevini kojom vladaju žene, nije se isplatilo zamjerati najcjenjenijima među ženskim rodom - Jedan moj poznanik, Bryn, mi je spomenuo jednu zanimljivost... možda nije ništa, ali...
