Nemilosrdan dogovor

Prolog

"Dragi putnici, dobro došli na novo putovanje. Nadamo se da će vam ovo putovanje biti zanimljivo kao svako dosadašnje te da ćete uživati. Vratili smo se na Zemlju i ne planiramo stati sve do samog kraja našeg putovanja."

-strojovođa vlaka Nemilosrdan dogovor 

1986. godina. 

Obitelji Filipović i Marić bile su neprijatelji. Obiteljski rivali, obitelj koja se suprotstavljala jedna drugoj na svakom koraku koje su napravile. Obitelj koja se uvijek natjecala i obitelj koja je toliko dugo bila u zavadi da niti jedan ni druge nisu znale zbog čega točno.

Možda je to bilo zato jer je ukradena djevojka iz jedne od obitelji pa je održano tajno vjenčanje. Ali definitivno zato jer su jedna drugoj bili konkurencija. 

Obadvije obitelji bile su dobrostojeće i s dobrim položajem u društvu. Izdržale su Prvi i Drugi svjetski rat, sanirale su štetu nakon rata, a opet... Mržnja i neprijateljstvo su opstale između te dvije obitelji kao da se ne boje što bi sutra moglo biti i bili sutra mogli pomoći jedni drugima. 

Ali došlo je vrijeme kad su obadvije obitelji shvatile da takvim ponašanjem neće ništa postići, da će životinje i oni najmlađi ispaštati, a djecu se ne smije učiti mržnji. Starog konja ne možeš promijeniti niti će vuk ikad promijeniti svoju ćud, ali čovjeku možeš srediti sudbinu za dobrobit veće skupine. 

Tako su razmišljale glavešine obitelji Filipović i Marić. Kad se rodio sin obitelji Filipović, dan je bio tmuran, kao da će svakog trena pasti kiša, a nebo se spojiti sa zemljom. Kad je prinova došla u obitelj Marić, Filipovići su se nadali da će prvo dijete biti djevojčica, no rodio se Lanin stariji brat Leon. Lana je došla četiri godine kasnije. 

"Jesi li siguran u to?" Una je upitala svog muža. Bila je vidno zabrinuta, lagano namrštena i ruke je držala prekrižene na prsima. Danilo je uzdahnuo i pogledao kroz prozor svoje radne sobe. Radna soba je gledala na nepregledne ravnice i šume koje su ih okruživale. Zelenilo je oduzimalo dah, a blage ubrdice budile su nagon da ih prevališ na leđima konja dok se njegova griva bude vijorila na vjetru, a jahač pustio tu plemenitu životinju da vodi. 

"Jesam, draga." Danilo je kimnuo glavom. "Moramo postići nekakav sporazum jer ovakvo ponašanje ne mogu više tolerirati. Nemam više živaca tražiti konje kad ih taj majmun namjerno pusti van niti više želim da mi na kućnu adresu dolaze pozivi na sud i prijetnje jer su naši konji uništili nečiji vrt, dvorište ili urod."

"I misliš da je pametno da žrtvujemo Stjepanovu sudbinu zbog toga?" 

Una nije bila naročito sretna Danilovim prijedlogom, a malo je reći da je bila tvrdoglava saslušati Danilovo zašto je taj sporazum dobar i za njih i za Mariće. Ako postignu sporazum, životinje će biti na miru, a time će i Danilo i Una mirnije spavati da Marići jednog dana ne budu naudili Stjepanu ili nekome njegovom. Nisu još u planu imali drugo dijete, ali ako se jednog dana zadesi... Una nije znala kako će to jednog dana reći Stjepanu, ali nadala se da će oprostiti i ocu i majci što su mu to nametnuli. 

Ponovno je zadrhtala. Suze su joj ispunile oči. Mrzila je što je svojem prvorođencu morala nametnuti takvu sudbinu. Pucali su u prazno s ovime, nisu mogli znati što će im sutra donijeti, a do rođenja djevojčice u obitelji Marić mogle bi proći godine i godine. Duboko je udahnula i pogledala niz hodnik u sobu u kojoj se Stjepan igrao. 

Una je znala da će njezin sin jednog dana izrasti u predivnog mladića koji će imati u sebi usađene sve one vrijedne osobine, karakter i ambicije da pokori svijet. Stjepan je bio njezina svijetla točka u mraku. Njezin novi početak uz Danila. Oni dvoje su bili njezin stup njezinog života, njezin cijeli život.