Nemilosrdan dogovor

5. poglavlje

"Dragi moji, nadam se da ste preživjeli prošlu stanicu. Nešto laganije do iduće slijedi vam upravo sad."

-strojovođa vlaka Nemilosrdni dogovor

Činilo mi se da je prošla cijela jedna godina kako sam stajao na istom mjestu i tupo gledao u vrata kojima je maločas udarila i time označila njezin vlastiti izlazak iz mog života. 

Bez ikakvog suglašenja sa mnom, razgovora i problematike koja bi se mogla riješiti na normalan način. Razgovor, na primjer. Ali Lana, tvrdoglava kakva je i bijesna u ovom trenutku, mislila je da radi dobru stvar. 

Možda jesam vršio mali pritisak na nju, ali to je bilo sve u svemu ono kakav sam ja. I ona je znala kakav sam ja. Nju smatram svojom onoliko koliko jedan zaljubljeni muškarac može priznati da voli svoju ženu. U mojoj glavi oko tih stvari nije bilo problema, ali vidim da je u Laninoj glavi bilo itekakvih problema o kojima nije željela razgovarati sa mnom. 

Još do jutros je sve bilo u redu, onaj njezin skori pad s konja, a onda ono spanđanje s mudanom koji se premještao s noge na nogu kao da mu je netko turio štapinu u šupak. Nisam mogao suzbiti svoj bijes, a Lanin smijeh ga je samo pogoršavao. Osjećao sam se kao da me je netko gurnuo u kiselinu i poslao u pizdu materinu. Njezin smiješak poklonjen drugom čovjeku bolio je gore nego vlastito izgaranje. 

A onda ovaj razgovor. Odnosno njezin monolog kojem je dala oduška ne mareći kako će se te riječi sutra reflektirati kad prospava nekoliko sati i shvati koliku je pogrešku napravila. 

Uzdahnuo sam. Ipak, uz svu tu nadu koja je bila u mojim razmišljanjima, nisam se mogao ostaviti utiska da je ovo bio samo početak kraja. 

***

Tišina je potrajala sve do devetog mjeseca. Polovicu sedmog i cijeli osmi mjesec gledao sam kako me Lana ignorira, kako ignorira moje pozive, poruke čak i dolaske na vrata. Njezina majka je rekla da nije kući. Vraga nije kući. Vidio sam kako su se zavjese na njezinoj sobi pomaknule. 

Dobro. Prihvatio sam izliku da gospodična nije kod kuće. Okrenuo sam se i otišao. 

Kasnije sam nahvatao Leona. S njime popričao. Rekao je da se Lana posvetila traženju fakulteta i odgovoru što nakon srednje. Razumio sam to. Sjetio sam se jednom prilikom da je pričala kao želi upisati arhitekturu. Smatrao sam da je to lijepo i stabilno zanimanje ukoliko si uspije pronaći zadovoljavajuću klijentelu i ako ne zaglavi u Hrvatskoj s mizernim ponudama. Namjeravao sam se pobrinuti da, jednom kad završi faks i ukoliko ga upiše, joj pronađem dobru, dovoljno ambicioznu i bogatu klijentelu koja će joj povjeriti svoje želje. 

Osmi mjesec je nisam nikako vidio, ali ono što sam vidio, bilo je dovoljno da nekome polomim i kosti i otjeram sve u vražju mater. 

Lana je počela izlaziti s onim degenekom, onim mudanom, onom šupčinom s kojim je razgovarala na zabavi. Kako bijaše da se zove? David? Dobrivoj? Kako god mu ime bilo, zanimalo me što ta "muškarčina" radi s mojom djevojkom. 

Kao pravi džentlmen, dolazio je po nju autom. Ona se k'o idiot smijala nekim njegovim šalama. K'o glupača je sjedala u njegov auto uopće ne imajući činjenicu na umu da sjeda u auto strancu. Bilo je dovoljno da samo na jedan pogled zapamtim registraciju, ali kad ju je vratio nekoliko sati poslije, zamjetno sam odahnuo. Bilo mi je drago što ju je doveo u jednom komadu kući, ali mi nipošto nije bilo drago što se ona i dalje smijala k'o idiot. 

I onda ta ruka. 

Ta njegova ruka na dnu njezinih leđa. 

Stiskao sam šake toliko snažno da sam osjetio kako mi se koža razvlači preko kostiju i mišića. Bio sam suviše bijesan na to što je ona počela otkrivati s njime.