Nemilosrdan dogovor

7. poglavlje

"Umjetnost zavođenja je zadržati njezinu pažnju, a percepcija zavođenja je igra u kojoj je dopušten samo osmijeh, suptilan kontakt i mokre gaćice." 

-strojovođa vlaka Nemilosrdan dogovor

Kome pokloniti onu umornu i istrošenu pažnju nakon teškog i napornog dana? Kome se nasmijati umornim osmijehom, dodirnuti ga po obrazu i osjetiti tu kožu pod jagodicama? Koliko teško može biti imati to na kraju dana? 

Pogledati preko ekrana laptopa u voljenu osobu i biti potpuno nesvjestan onog osmijeha koji ti se opruži usnicama. Koliko teško može biti osjećati takvo ushićenje, tu tihu i plahu sreću koja ti ispuni cijelo biće i koja te rastopi, omota se oko tebe i nastavi te ljuljati u tom bezbrižnom osjećaju sigurnosti i ljubavi? 

Činilo se teško. Bilo je teško. Bilo je teško imati ono što bi trebalo biti lagano. Nije mu se sviđao taj paradoks tog pokvarenog svijeta koji ga je okruživao. Nije mu se sviđala ta prijetvornost, ta grozota u ljudima zbog čega je ono lijepo bilo pokopano i sahranjeno s jadnim i oronulim križem. 

Trebao je ono ježenje tijela u kojem bi ga jedan nevini, jedan čisti i jedan dobri pogled pokopao, koji bi ga sahranio i koji bi mu pomogao da vjeruje da ona slatka stvar na kraju može biti vrijedna truda, vrijedna spokoja na kraju mučeničkog i napornog dana. 

Trebao je nju, a to ga je podsjetilo da koliko se god malen čovjek ili velik bog trudio biti najbolji, trebao je ljubav i vjeru. Vjeru da će možda sutra susreti onog tko će mu poljuljati tlo pod nogama i ljubav kojom će se taj poljuljani pod naći u ravnoteži. 

Pitao se koliko teško može biti osvojiti jednu Ljepoticu. 

~~~

Bio je to poseban svijet. Kako je jedan jugoslavenski pisac rekao, čitava varošica, ali ne od zatvorenika i stražara. Bila je to varošica od zadovoljnih radnika i posjetitelja koji su se iznova vraćali, novih ljudi koji su tek otkrivali sve čari tog izuzetno šarenog, zabavnog, bučnog i vodenog svijeta. Bila je to varošica koja bi osvojila vaša srca, začarala vas, razveselila i izlučila dovoljno seratonina da napunite baterije, zaboravite na ono loše i jednostavno se opustite. 

Bio je to aquapark koji se prostirao na onoliko hektara dokle ti je pogled sezao, a svaki dio je bio ispunjen ljudima koji su se izvisine činili kao sićušni i radišni mravi. Razne spravice, dugački tobogani koji su se uzdizali na visokim instalacijama i gotovo pa da su parali nebo, mnoštvo malih, velikih, dubokih, plitkih i prilagođenih bazena, a posebno odvojeni vanjski i unutarnji zabavni vodeni svijet činio je da smijeha nikada ne nedostaje, a razni stručnjaci, treneri i ostali srećkovići radili su s ljudima s osmijesima na licu, sa zadovoljstvom u očima, s onim nekim čudnim žarom po kojem prepoznaš da taj radnik voli svoj posao. 

Bila je to čudna varošica od radnika i posjetitelja. 

"Znači, vi želite uložiti u moj park?" 

"Da, gospodine Aleksandrović." Žena je dodatno kimnula glavom. 

"A što ja vama moram dati?" gotovo da mu je glas bio svilen. 

"40% vaše zarade", rekla je žena. 

Emirov snažni, duboki osmijeh se razlomio prostorijom. Zaboljela su ga prsa od tolikog smijanja. Žena je bila humoristična.  "Ne dolazi u obzir", rekao je kad se uozbiljio. "Sam sam izgradio ovo mjesto i ne pada mi na pamet da svoju zaradu, čak i uz vaše basnoslovne prijedloge, "spustio je pogled na ponude koje su mu predstavili, "ikome prepustim čak i djelić svojeg kruha." 

"Računali smo na to, gospodine", žena se udobnije namjestila u svojoj stolici, "stoga vam želimo ponuditi probni rok. Da vidite kako funkcioniraju naši ljudi. Sigurna sam da će vas impresionirati brzina naše izgradnje i prednost naših ljudi svom poslu."