Nemilosrdan dogovor

2. poglavlje

"Dragi putnici, nadamo se da vam se sviđa uvertira. U jednako dobrom raspoloženju nastavljamo dalje." 

-strojovođa vlaka Nemilosrdan dogovor

"Ja ne želim da Lana otvara natjecanje", Stjepan je rekao i prekrižio ruke preko prsa. Usmjerio je zelene oči u svog oca Danila i čekao da otac popusti. Bili su iste tvrdoglave naravi, jednake građe tijela, oštrih i jako muževnih crta lica zbog čega se Una osjećala kao da je uglavljena između dvije planine. 

"Ma zašto?" Danilo nije pridao previše pozornosti Stjepanovom naređenju, već se nastavio kretati prema svom radnom stolu. Privukao se stolu, protresao mišem i raznobojne cijevi su se maknule sa zaslona. 

"Zato jer ja to, kao njezin budući suprug, ne želim", Stjepan je ustrajao, ali čim je shvatio da gubi očevu pozornost, njegov bijes se povećao. Ne bi se on ni ljutio niti bi ludio da se Lana i njegov otac nisu dogovorili da Lana otvori natjecanje u preponskom jahanju bez njegova znanja. Kad mu je otac saopćio početak programa, malo mu je nedostajalo da ga kap strefi. Da stvar bude gora, trebat će imati nekakav providan kostim kako bi što zornije prikazala jednu vilu kako jaše divljeg i nesputanog konja. 

Ne, ne, ne i stotinu puta NE. 

"Sine, odavno smo shvatili da želiš kontrolirati Laninu eksploataciju, ali uvjeravam te da se njezina čast ne bude niti na koji način opovrgnula. I sam si rekao da ne želiš da niti jedna druga jaše tvog konja, a Lani to dopuštaš pa je Lana najbolji mogući izbor." Danilo ga je pogledao s velikim osmijehom na usnicama. Pogled mu je bio čvrst i nepokolebljiv pa je Stjepan shvatio da je ovo davno izgubljena bitka. 

Ali rat nije. Ako ne može uvjeriti svog oca da Lana nipošto ne smije lepršati u nekim providnim, kratkim haljinicama, onda će uvjeriti Lanu. 

Stjepan je pogledao u majku koja je sjedila u fotelji nasuprot očevog radnog stola. Ona je bila rekla da se ne želi miješati u to tko će otvoriti natjecanje (iako je ona navijala da to bude Lana jer, Bože moj, obožavala je tu djevojku), ali da, kad izaberu djevojku, da će joj sašiti kostim od kojeg će publika pasti na noge. Da ikako djeluje na majku, nije mogao jer ako si njegova Una nešto zamisli, to će tako i biti, protivili se tome njegov otac i on ili ne. 

Da bude iskren, nije mu se dalo prepirati s Lanom, ali ako želi da bude po njegovom, morat će to napraviti.

Dok je izlazio iz radne sobe, svaki korak mu je udarao kućom kao da nosi betonske cipele. Bio je ljut, njegovo ludilo ga je polako hvatalo, nije pojebao ništa konkretno već danima jer je Lana uvijek tu negdje bila i iskakala iz prikrajaka iz kojih nije trebala iskočiti. 

Od one večeri kad ju je strpao u auto, vratio kući prije ponoć, shvatio je jednu stvar: uveseljavala ga je činjenica da će Lana jednog dana svoj glas upotrijebiti za pravu vrisku i da će upravo on biti zaslužan što mu stenje i izvija se na kurcu. Na sve ovo je gledao kao na predigru i jako se veselio svršenoj stvari na kraju. 

Izašao je iz kuće i pošao prema Marićima. 

Lanu je zatekao u njezinoj sobi nagnutom nad ladicom, a obgrljenu samo u nekom srednje velikom ručniku koji joj se dosezao malo više bedra u ispravljenom položaju, ali sada... U ovom nagnutom položaju vidio je apsolutno sve. Osjetio je kako mu se srce naglo ubrzalo, a neka snažna šaka ga udarila posred trbuha. Nešto mu je stegnulo organe u unutrašnjosti, natjeralo ga da ostane bez daha, a ono što mu je stisnulo grlo, učinilo je da mu glas postane hrapaviji i na razini s crvenim područjem požude prema toj nevinoj, potpuno nesvjesnoj i mladoj djevojci. 

Njezin vrisak ga je vratio u stvarnost. Lice joj je bilo crveno od bijesa, kosa čupava i zapetljana, a ona je gazila prema njemu s ubitačnim i nemilosrdnim pogledom u očima. Prste je izvila u kandže, a Stjepan je uzmaknuo korak unatrag. Ti njezini nokti su bili ubitačno i smrtno oružje. Još je imao ožiljke po nadlakticama.