Uzavrele strasti

13. poglavlje- Loše vijesti

            Marcelli je trebao trenutak da shvati što je Michael rekao. Nije mogla vjerovati da su Alexandru nastrijelili. Ustala je i stala nervozno koračati ispred ležaljke. Nije mogla izgubiti sestru nakon što je tek saznala da ju ima. Ne bi mogla podnijeti da izgubi još nekog koga je smatrala obitelji. Ne bi mogla podnijeti da opet bude sama. Zatvorila je oči kako bi zadržala suze koje su joj se skupljale u očima.

Poznati osjećaj panike ponovno joj je puzao tijelom i hladio joj krv. Spustila je glavu u ruke pa stala duboko disati. Ne, ovo se nije moglo događati. Jednostavno nije. Zar je morala izgubiti još nekoga?

„ Marcella" začula je kako je doziva, „ dođi ovamo."

Podigla je pogled prema njemu. Stajao je nekoliko koraka od nje sa široko otvorenim rukama. Bio je to otvoren poziv, no ona nikada nije plakala u tuđem naručju. Marcella Giovani nije pokazivala slabost. Osim pred njim.

„ O, Michael" uzdahnula je.

Posegnuo je za njom i povukao je u čvrst zagrljaj. Obgrlila ga je rukama oko struka i sakrila glavu i pregib njegova vrata kada je glasno plakala. Poljubio ju je u potiljak i položio čelo na njeno. Po prvi puta, zaista mu je dopustila da je utješi. Znao je da bi ju gubitak Alexandre slomio da joj se više nikada nitko ne bi mogao približiti.

„ Hej" pozvao je, „ Alexandra je jaka. Izvući će se."

„ Kako znaš?" jecala je, „ može umrijeti svakog trenutka. Ne razumiješ. Ja... ja... jučer sam saznala da imam sestru. Ne želim je izgubiti. Želim otići u shopping s njom, želim joj reći kako si ti glup i nerazuman, želim da se posvađamo, želim da pronađemo roditelje... Ne želim izgubiti još jednog člana obitelji. Ne želim biti sama."

„ Nisi sama, Marcella" podsjetio je uhvativši njeno lice rukama, „ zašto se ne spremiš? Nazvat ću pilota i za sat, dva smo u bolnici."

„ U redu" promrmljala je, „ hvala ti."

„ Znaš da mi možeš reći što te muči, zar ne?"

„ Valjda."

„ Nadam se da ćeš mi onda reći. Nisi sama."

Nije ništa rekla, no nije ni očekivao odgovor. Utješno joj se nasmiješio i nježno je poljubio. Nije se zadržavao samo ju je kratko ugrizao za usnu pa krenuo prema kući. Obrisala je suze koje su još uvijek nekontrolirano tekle i sjela na ležaljku. Duboko je udahnula i obula bijele sandale koje je nosila.

Pola sata kasnije Michael je ušao u kabinu svog privatnog mlažnjaka nakon razgovora s pilotom. Nasmiješio se kada je ugledao Marcellu kako sjedi na sofi zatvorenih očiju. Prišao joj je i oprezno uzeo čašu viskija koju je držala u rukama. Sjeo je do nje i polegao je dok je glavu odmarala na njegovom bedru. Uzeo je deku sa naslona sofe i pokrio je. Još uvijek je mogao vidjeti trag suza na njenim obrazima i osjetiti njene napete mišiće. Znao je da brine, a srce mu se slamalo dok ju je gledao tako tužnu i slomljenu. Želio ju je vidjeti sretnu, kako se smije, a ne na rubu živaca pod stresom. Volio je kada se smijala. Izgledala je mnogo bezbrižnije i opuštenije.

Sat vremena kasnije ušli su u bolnicu. Marcella se tada činila više ljuta nego li tužna. U njenim je očima vidio odlučnost da sazna što se dogodilo i tko je kriv. Vidio je da će nekome očitati bukvicu zbog toga, a pretpostavio je da će to biti Max. Promatrao je kako je porazgovarala sa recepcionarkom, a zatim trčeći krenula prema stepenicama.

Marcella je duboko udahnula kada je utrčala na odjel kirurgije i osvrnula se oko sebe. Od njene panike nije ostalo ništa, sve što je mogla osjetiti bio je bijes kada je vidjela Maxa kako sjedi na jednoj od stolica. Bila je sigurna da je cijela ta situacija imala veze s njim.