Uzavrele strasti

15. poglavlje- Partnerstvo

            Marcella je zastenjala i zbacila pokrivače sa sebe kada se tu noć prenula iz sna. Skrenula je pogled na noćni ormarić. Tri ujutro. Prevrnula se na leđa i zagledala se u strop iznad sebe. Vidim kako ga gledaš. Zaljubljena si u njega. Zbog te glupe doktorice sad nije mogla spavati. Cijelu noć su joj se njene riječi motale glavom i nikako ih se nije mogla otarasiti. Skrenula je pogled na Michaela koji je mirno spavao pored nje. Crte lica su mu se opustile, a usta su mu bila lagano otvorena.

Heriet nikako nije mogla biti upravu. Nije bila zaljubljena u Michaela Fabrija. Njihov je odnos uvijek bio čisto fizički. Osim kad nije želio spavati s njom jer je bila pijana. I onog kad je pričao s njom o njenim roditeljima i psu. I onoga kada je bio uz nju nakon što se Alexandra pojavila.

Zgodan je, uspješan, naporan kao i ti, bogat kao i ti, pametan. Što bi ti još htjela? Frustrirano je zakopala glavu u jastuk kada se sjetila Valentininih riječi iz bara na Aljasci. Nije se mogla sjetiti što joj je tada odgovorila, ali tada uopće nije mislila da bi mogla imati nešto s tim čovjekom. Istina, od prvog ju je trenutka fizički privlačio, a njegov joj je um predstavljao izazov koji je voljela. Bio je dobar u svom poslu, a ona se oduvijek voljela natjecati s nekim tko joj je bio dorastao. Svidjelo joj se raditi s njim, proučavati zakone i citirati zakone. Odjednom joj je sinulo. Nikada mu nije dala odgovor na ono pitanje koje joj je postavio.

„ Michael" pozvala je tiho.

„ Što?" promrmljao je i lijeno otvorio oči, „ nešto nije uredu?"

„ Ne, sve je u redu" odgovorila je i oslonila se na lakat, „ imam jedan prijedlog za tebe."

„ Marcella" zastenjao je i skrenuo pogled na ormarić, „ tri ujutro je. Ne možemo li o tome ujutro?"

„ Ne. Važno je."

Zastenjao je i prešao rukama preko lica, a zatim se oslonio na lakat i stao je prodorno promatrati. Njegove su plave oči uhvatile njen pogled i odlučno je promatrale čekajući da kaže nešto.

„ Zanima li te još uvijek partnerstvo?" upitala je.

„ Poslovno?"

„ Da."

„ Zašto me to pitaš u tri ujutro?"

„ Razmišljala sam i slažem se s tobom. Mislim da bismo mogli imati veći postotak uspješnih slučajeva ako naše tvrtke budu surađivale. Naravno, dijeli bismo profit i sve što ide s tim."

„ U kojem omjeru?" upitao je, a oči su mu zasjale.

Tada je znala da ga je dobila.

„ Pedeset, pedeset" odgovorila je.

„ To bi svatko imao svoju tvrtku pa bi onda telefonski dogovarali slučajeve? Mislim da neće ići."

„ Kako ti zvuči zajednička zgrada?"

„ Kao puno love koju treba izdvojiti."

„ Pa ne moramo podignuti zgradu iz temelja. Postoji jedna završena zgrada u centru Milana koju samo treba urediti. Znaš ona u koju se trebala smjestiti ona automobilska kompanija."

„ Tebe stvarno nitko ne može odbiti" promrmljao je, „ dolazi ovamo."

Nasmiješila se i sjela mu u krilo. Obgrlio ju je rukama oko struka i duboko je poljubio prije no što je povukao pokrivač preko njenih ramena i zakopao glavu u njenu kosu. Nije prošla dugo kada je osjetila da se opustio, a disanje mu se ujednačilo. Frustrirano je uzdahnula kada ni tada nije mogla zaspati.

Očekivala je da će je odbiti i da će imati razlog da se ljuti na njega. Trebalo joj je nešto, neka mana, neki nedostatak, nešto što joj se nije svidjelo na njemu kako bi se za to mogla uhvatiti. Svakim je danom osjećala kako postaje sve više ovisna o njemu, kako sve više tone u taj osjećaj sigurnosti i ljubavi koji joj pruža. Nakon mnogo godina popunio je onu prazninu u njoj i učinio je da se ne osjeća sama u velikom bijelom svijetu.