NE VRAĆAJ SE

UVOD

Istina, moje oči su ga vidjele, sva čula osjetila tako da nije moglo biti greške. To je on, ne neki tamo lik koji se slučajno jednako zove i iz čista mira navratio na moje radno mjesto pozdraviti me. Elegantni muškarac što je ušao u restoran sa grupicom jednako dotjeranih momaka...

Amar...kao da sam poznavala njih milion.

Ne, samo jednog koji zadaje bol pri samom pogledu i vraća uspomene. Nisam željela sjećanja na te dane, noći, sve ono što mi je značio i predstavljao taj čovjek koji prilazi sa očiglednom namjerom. Prevarila se misleći da je srce uspjelo bar malo zaboraviti, bol i grube riječi učinile svoje, oslabile njegov uticaj na moje tijelo, dušu, ali ne...

Bila sam slaba, bolno slaba na njega. Vrijeme može sve izbrisati, to ne. Njegove oči su vraćale moj život unatrag onom danu, odlučnim riječima da se neće vratiti i potrudit ozdraviti od mene, svoje slabosti. Poput virusa sam, bakterije ili neke rijetke bolesti što spopada tijelo i dušu, tjera na ovisnost jer previše ljubavi škodi. I sada je ovdje, to može značiti samo jedno..

Nešto debelo ne valja.

Te oči su me gledale od glave do pete kao da provjeravaju jesam li se promjenila. Još sam ona ista luda koja je živjela i disala za njega, nosila njegovo prezime i prsten na ruci, sve ono što ne bih smjela biti ako hoću da preživim.

On izgleda još privlačniji sa tom bradom od nekoliko dana. Obećao je ostati daleko, Bože, uvijek drži obećanja...pa što onda radi ovdje? Stresla sam se, svjesna da moram ovo izdržati, čuti opet svoje ime sa tih usana izgovoreno njegovim dubokim glasom, osjetiti miris i blizinu. Jednostavno ostala bez izbora, izložena pogledima kolegica koje nisu znale baš ništa o njemu. Osim Anje.

S obzirom da je danas bio u mojoj kancelariji, nije imalo smisla glumiti iznenađenje što ga vidim. Samo potisnuti prokletu bol u grudima koja razdire i ne da disati. Anja me ohrabrujuće pogledala kada sam ustala, navukla lažni osmijeh na usne i suočila se sa najljepšim očima koje sam ikad vidjela.

Očima mog zgodnog muža.

„Zdravo, Diandra." Prišao je i istog trena me zapahnuo njegov miris, taj parfem korišten godinama. Srce ili ono ostalo od njega..zaboljelo me u grudima, dok sam željno upijala njegovu blizinu svakim atomom. Ništa se nije promjenilo. I nikad i neće.

„Ćao, Amar." Moj pokušaj da kažem još nešto je zaustavljen.

„Tražio sam te danas u kancelariji." Pogled u Sandrinom pravcu i klimanje curama u znak pozdrava. „Valjda ti je kolegica rekla. Predstavio sam se samo imenom, pretpostavljajući da ćeš znati o kome je riječ."

„Hoću li? Tu griješiš, al nema veze. Zaboravio si.." Prekinuo me. Zaboravio je svoje obećanje. Slijedi ispravka.

„Nisam ništa zaboravio, Diandra."

„Rekla sam, nema veze, Amar. Sandra te detaljno opisala i shvatila sam. Što radiš ovdje?" Oboje smo jako dobro znali na što se odnosilo to 'ovdje'. Slijeganje širokim ramenima.

„Poslovna večera." Pokazao je prema grupici momaka koji su sjedili za susjednim stolom. „Nakon napornog radnog dana. Mislio sam da to mogu izbjeći, ali nemoguće. Ti?"

„Slavimo rođendan moje kolegice. Amar..." Pogled duboko u oči tako da sam zadrhtala. Ne opet, Bože, molim te samo ne opet. Srce zalupalo neobuzdano, radosno i istovremeno uplašeno pred onim što slijedi. Jer on nije ovdje samo zbog posla, jasno ko dan. Lako ga je mogao završiti, a da me ne vidi, ne sretne.

Al potražio me, a rekao da nikad neće! Što se dešava...opet je u mom svijetu, opet tu da mi nanosi bol. Podsjeća na dane kad nisam mogla disati bez njega i što je najgore...ni on bez mene.