NE VRAĆAJ SE

3.poglavlje - Vi ste mi najvažniji

Bog mi se smilovao i sklopio umorne oči bar do jutra. Mislila sam da neću uspjeti nakon mukle tišine koja je nastupila. Amar me poštedio komentara, zavezao svoj jezik i ostavio u borbi sa demonima starim i previše dugo.

Sunce je već bacalo svoje tople zrake u sobu kad sam se probudila. Osam sati. Prvo slijedi provjeravanje u kakvom stanju je migrena i slijepa nada da se malo utišala, prokleto pulsirsnje slijepoočnica ublažilo. Čekao me novi dan, morala sam biti snažna i izdržati, proći kroz sve izazove, pogotovo one zgodne kao moj muž. Amar...

Ležao je na krevetu sklopljenih očiju sa dugačkim gustim crnim trepavicama koje su pravile sjenku na obrazima, razbarušene tamne kose rasute svuda po jastuku. Pod sunčevom svjetlosti činio se poput nevinog, usnulog djeteta, u mojoj glavi nametalo pitanje kad je i kako zaspao...To nije moja stvar. Ne tiče me se ništa u vezi s njim. Lako je to reći, al morala sam ako želim preživjeti dane koji slijede.

Plahta je bila nemarno prebačena preko njegovih bokova, otkrivajući ostatak ravnomjerno preplanulog tijela. Dugačkih snažnih nogu, blago pokrivenih dlačicama i maljavim trupom, sa srcolikim mladežom na ramenu i gotovo neprimjetnim ožiljkom pored njega.. Toliko mnogo osjećaja me preplavilo, baš onih koje sam htjela izbjeći...

Moram odvratiti pogled od muškarca koji je predugo bio cijeli moj svijet. Zario mi nož u leđa i svu ljubav bacio pod noge.

Stisnula sam zube i ustala, po navici raspremajući za sobom posteljinu, okružena tišinom kao starim dobrim drugom, pomiješanom sa mirisom ovog čovjeka.

Nakon tuširanja, pri povratku u sobu ostala sam zaleđena onim što me dočekalo. Simpatičan x-pogled naše tetke Dile. Surprise, naravno, nije mogla odoljeti napasti, a Amarov zagonetni osmijeh i hladnokrvnost još više povećavali napetost.

"Jutro!" Ljubazan pozdrav sa mojih suhih usana. "Šta se dešava?"

"Didi, objasni Dili zašto nema tvoje glave na mom jastuku, a ona plahta stoji složena na kauču, skupa s jastukom?" 

"Objasni joj ti." Trudila sam se potisnuti navalu panike. "Je li sve u redu, Dilo? Lea?"

"U kuhinji je, sprema kafu umjesto tebe." Ironija, al u pravu je. Ova greška se neće ponoviti. Zatim objašnjenje. "Mene je dopala čast da vas zovem, al niste se odazivali. Uđoh, kad me zateče uspavani Amar na krevetu sa jednim jastukom i spremljena posteljina na kauču. Ja moram pitati je li sve u redu, Diandra. Amar?"

"Aha, u tom grmu leži zec. Mogu ti dati dva objašnjenja, Dilo. Ili čak tri." Naslonila sam se na zid.

"Želim istinu jer sve je ovo jako sumnjivo."

"To što misliš da nismo spavali u istom krevetu?"

"Lea i ja naučile smo svoju djecu jednom pravilu. Ma što se desilo, nema spavanja mimo bračnog kreveta. Ili napuštanja spavaće sobe, Amar."

"Znam to, trebali su mi mjeseci da se naviknem spavati sama." Intenzivno me gledala. "Dilo, ne vidiš mi glavu na jastuku jer ga uopšte nisam koristila. Bar to si pogodila."

"Molim?"

"Upotrijebila je mene u tu svrhu." Amar se javio dubokim glasom. "Ako već moraš znati, tetka, cijelu noć mi se gnijezdila na grudima."

"Posteljina..."

"Posteljina je tu jer mene mori nesanica, a Diandru migrena. Dogovorili smo se ukoliko jedno od nas ne bude moglo zaspati neka pređe na kauč i ne smeta onom drugom. Ima li još nešto nejasno? Prestani se ponašati kao da imam petnaest godina i uhvatila si me s curom. Zamaraš Dilo!"

"I to bez razloga." Stisnula sam zube i pomolila se Bogu da izgovorim hrabro nastavak. "Amar je bio odsutan toliko dugo i posljednje što mi pada na pamet je spavanje bilo gdje drugo. Dodatna plahta i jastuk su tu jer se Enia željela malo našaliti, znajući da najbolje spavam u zagrljaju njenog brata. Šala, tetka."