NE VRAĆAJ SE

1.poglavlje - Želi se oprostiti

"Mama umire, Didi." Izgovoreno nekim neprepoznatljivim glasom, u prvom trenu sam mislila kako me sluh vara. Lea, njegova mama nikad nije dopuštala zvati se tako jer kao zvuči starije, nevjerovatna žena tako duboko u mom srcu sa dušom otvorenom za svakoga..

„Šta si to rekao? Lea je bolesna?" Ponovila sam smisao suhih usana. Otpio je gutljaj piva i eto zašto alkohol. Tama njegovih očiju, umor na licu, bljedilo, podočnjaci.

„Dobro si čula. Na dojci." Mukli nastavak. „Prvi put su je poslali na operaciju jer još se nalazio u ranoj fazi i kao imao najviše šansi za izliječenje. Ako će ti biti neka utjeha, ni ja nisam znao do nedavno.

„Prvi put?! Nedavno?! Amar, zaboga...Ne mogu vjerovati!" Riječi procjeđene kroz zube dok su se oči punile suzama koje nisam mogla ni pokušavala spriječiti. Jer boljelo je jako, ne Lea. „Zašto..zašto me niko nije nazvao, ništa rekao?! Zar mislite da sam od kamena?"

„Nije htjela da te brine, kaže već si dovoljno bola podnijela..."

„Ona je nešto drugo!" Oštro sam ga prekinula. „Moja druga mama, zna odlično koliko je volim bez obzira na tebe i cijeli svijet. Ne snosi krivicu jer si takav."

„Ali nisi željela vidjeti nikog ko te podsjećao na mene. I one su to poštovale."

„Možda, samo što one nisu ti i nikad neće ni biti! Otišao si, tačnije pobjegao na drugi kraj svijeta i posljednje što sam željela je da pomisliš kako preko njih pokušavam uticati na tvoj povratak. Nikad ne bih molila da budeš sa mnom. Ne pada mi na pamet. Imam svoj ponos, Amar. A što se tiče podsjećanja..dovoljno je reći svaki dan me nekoliko puta oslove tvojim prezimenom.." Slijeganje ramenima. „Nažalost i one su slijedile isti primjer i otišle odavde bez pozdrava. Kako se sad osjeća Lea? Ako je prošla operaciju i hemoterapiju...i ti ovdje..Reci mi molim te...nije ono što mislim. Preklinjem te.."

„Volio bih da mogu. Vratio se. Jako je loše, barem psihički." U tim očima živi toliko bola, koji je i mene morio i tjerao na suze. Jer radi se o našoj mami, ženi koju sam zavoljela od srca. „One nisu mogle doprinijeti tome da se predomislim, čisto informativno. Tada to niko nije mogao. Želi te vidjeti, Diandra."

„Misliš, poslala je da me dovedeš? Ineresantno." Po prvi put, njegova ruka se našla preko moje na stolu, srce momentalno prestalo kucati i onda bolno jurnulo iz sve snage. Dodir tople kože, vatra, praznina u grudima. Zbrka osjećanja...Pogledali smo se. Nije smio to da radi. „Kako ne shvata.."

„Ja sam se ponudio." Ozbiljno objašnjenje. „Ionako nam nije ginuo susret oči u oči. Opet bih te morao vidjeti jer ovaj razlog poništava sva prokleta obećanja. Nisam to mogao izbjeći, pretpostavio odmah ćeš se pokupiti i otići njoj. Bez obzira što bi tim nabasala na mene.."

„Pa si htio poštedit se muke? Baš me briga za tebe, Amar..."

„To je savršeno jasno, Diandra i ne pada mi na pamet tvrditi drugačije." Tihi nastavak. „Niti sam zaslužio ili očekujem išta drugo. Samo da me saslušaš do kraja bez puno dreke i svađe, stvarno nisam raspoložen za prepirke. Kasno je, naporan dan iza mene i mama mi umire. Tražim mnogo?"

„Ne razumiješ..." Odmahnula sam glavom, očiju punih suza jer bio je u pravu.

„Varaš se. Znam da bi sad izvrnula cijeli prokleti kafić naopačke, al to neće ništa promjeniti kao ni svađa sa mnom i nabijanje na nos nekih stvari koje nemaju nikakve veze..." Zastao je. Duša me boljela i disanje usporilo. „Nemoj. Ovako mi se činilo najboljim za oboje jer sam ionako morao doći u grad zbog posla, a priznaj ni vijest poput ove nije baš za telefona. Nisam želio da se onesvijestiš ili nešto slično kad čuješ..ni budeš sama u tom trenu."