Iznad površine

...

moje najcrnje noći su tvoji najsvjetliji dani
moji obrazi su hladni pod tvojim rukama koje gore
a moja jezera samo su sjene tvojih mora

noć me proždire i možda je baš ona ta koja mi je uzela dušu
ili sam dušu uplela u sve one tekstove o tebi
kako bilo ja duše više nemam

sklapaju mi se oči
tijelo traži san,
a ja mu ne dam
ne dam da me ponovno prevari,
ne dam da mi servira tebe u snovima
iznova i iznova svaku noć,
tako da mi jutra svanu nesretna
željna tvog mirisa i okusa
puna čežnje,
u sobi zatvorenih škura
u sobi na jugu

kapci su mi teški
udisaji duboki
i sama sebe prenem iz polusna
kako ne bi ujutro žalila za čokoladom iz tvojih očiju
za tvojim dugim prstima i prstenom na palcu
i dodiru tvog tijela uz moje

ne mogu protiv sebe
još sanjam onaj lunapark
i onaj vrtuljak
koji ti vodiš a koji mene vodi do zvijezda,
kad tebe sanjam, sanjam našu klupu na onom platou gdje se sad održavaju koncerti
kad tebe sanjam, sanjam sve što nemam a nema toga šta ne bi dala da te imam

popuštam pred nasrtajima sna i glava mi tone u jastuk,
kosa mi je puna soli, ne osjećam
ruke nisam oprala cijelo popodne, ne smeta mi
noge su šporke od hodanja bosa po kući i dvorištu, ne zamaram se s tim,
sve to nestaje kad san počinje
za tebe oblačim najljepšu haljinu na žute cvjetove, stavljam bisernu ogrlicu, ali sam ipak bosa,
ne zamjeraš mi
jer ja te volim
i ti mene voliš
u snu

...
D.V. ❤