I ja sam tebe čekao (I ja... 2) 🔚

1. Pljačka

Ivana je bila već potpuno iscrpljena, a do kraja radnog vremena trebala je izdržati još cijeli sat. Bojala se da će u takvom stanju napraviti neku grešku, a to joj se nije smjelo dogoditi. Bila je još na probnom roku i znala je da je ona rospija od šefice stalno kontrolira i jedva čeka da nešto zabrlja kako bi je mogla pozivati na red i iživljavati se na njoj. Ne, nije joj Ivana ništa osobno učinila, žena je jednostavno takva, iživljavanjem na drugima liječila je nekakve vlastite komplekse. Možda je bila ljubomorna na Ivaninu mladost i ljepotu, možda je željela ubiti u Ivani njezin vedar duh kojim je osvajala ljude oko sebe i smiješak kojim je znala umiriti i najnervoznijeg klijenta.

Koncentrirano je obavljala posao dok u poslovnici nije ostao još samo jedan klijent. Točnije, klijentica, starija elegantna gospođa u crnom mantilu, sa crnim šeširom i jarko crvenim ružem. Žena je stavila na pult nekoliko uplatnica i iskaznicu žiroračuna.

- Dobra večer, gospodična. Došla sam ovo poplaćati, izgovorila je ugodnim živahnim tonom.

- Naravno, gospođo, molim vas i osobnu iskaznicu.

- Joj, oprostite.

Žena je spustila glavu i posegnula u svoju torbicu kad su se vrata poslovnice naglo otvorila, a u nju je utrčao tip sa fantomkom na glavi. Svi su se na trenutak ukočili, a onda je tip pojurio ravno do Ivaninog šaltera, zgrabio gospođu za vrat i rekao Ivani: Isprazni blagajnu!

Znala je dobro proceduru u takvim slučajevima, trenirali su ih za takve situacije, ali su joj se ipak ruke tako tresle da joj je novac počeo ispadati kad ga je krenula prikupljati.

- Brže!, viknuo je tip ne puštajući gospođin vrat.

Ivana mu je šutke gurnula na pult buntove novčanica koje je pokupila iz blagajne, on je potrpao novac u džepove svoje jakne i odjurio van.

Gospođa se cijelim tijelom naslonila na pult, teško je disala i hvatala se za srce, a onda je počela padati.

Ivana je istrčala do nje vičući: Hitnu, zovite hitnu! Kolegice su i dalje nepomično stajale i buljile.

- Anđo, hitnu, odmah!, vikala je Ivana dok je ženi otkopčavala mantil i bluzu kako bi joj omogućila da lakše diše. Kleknula je pored nje, stavila joj glavu u svoje krilo i mazila je po licu. Žena je sve teže disala, lice joj je naglo mijenjalo boju, a pogled se polako gasio.

- Gdje je ta hitna? Jeste ih zvali? Dajte vode, vikala je Ivana sva izbezumljena. Žena joj je umirala na rukama, a ona nije znala kako joj pomoći. Maja je dotrčala s bočicom vode pa je Ivana gospođi poškropila lice, panično je vrtjela po glavi sve što zna o prvoj pomoći, kad je polagala vozački učili su je kako davati umjetno disanje i masažu srca, ali to je bilo na lutkama, nikad nije tako nešto radila živom čovjeku. No, hitne još nije bilo, a žena više nije disala niti joj je mogla napipati otkucaje srca.

Polegla je ženu, sagnula se iznad nje, duboko udahnula i počela joj pritiskati grudni koš: jedan, dva, tri, četiri, pet, pa joj je nagnula glavu, zatvorila usta i puhnula zrak u nos. Opet srce: jedan, dva, tri, četiri, pet, pa upuhivanje zraka, tako još dva puta i najednom su ženi kapci zatreperili, vidjela je kako joj se grudni koš pomiče, a pod prstima je osjetila trzaj žile kucavice. U tom su trenutku utrčali troje iz hitne, a Ivana je samo nemoćno sjela i naslonila se na stijenku svog pulta, osjetivši kako joj izbija znoj. Nagnuli su se nad ženu, pregledavali je, počeli je podizati na nosila, a onda se jedan tehničar zagledao u Ivanu:

- Gospođice, jeste vi dobro?

- Je... jesam, valjda, nez...

- I ona ide s nama, u šoku je, viknula je žena koja je nešto radila oko gospođe na nosilima.