I ja sam tebe čekao (I ja... 2) 🔚

5. Roštilj

- Ivana, dušo, zamolila bih te nešto.

- Recite, Laura.

- Treba mi usluga.

- Jedva čekam da nešto učinim za vas, ionako se osjećam beskorisnom.

- To više nikad nemoj reći, ma niti pomisliti. Ti uopće nisi svjesna koliko mi znači što više nisam sama u ovom stanu. Osim toga, otjerala si sve one moje dosadne nazovi prijateljice koje su ovamo svraćale uz lažnu ispriku da me žele vidjeti, a u stvari su se dolazile grebati za besplatne tretmane.

- Nisam htjela nikoga otjerati.

- Ali jesi, i drago mi je zbog toga. Stvarno mi ne trebaju sati ispraznih razgovora o tome što je jedna drugoj rekla ili napravila iza leđa i koliko je koja izgubila kila s nekakvom novom besmislenom dijetom, Laura je kolutala očima dok je to pričala. Ivanu je lijepo iskoristila za raščišćavanje tog njenog "umjetnog kokošinjca", kako ih je sama nazvala, jer se izvlačila da ide nekamo s njom kad bi se ove najavile na još jedno besmisleno tračanje.

- Dakle, kakva usluga?

- Robi je u nedjelju pozvan kod svojih frendova Borisa i Andree na roštilj i ja bih te molila da pođeš s njim. Andrea je prije dva mjeseca rodila dječaka i bit će joj drago da ima žensko društvo, znaš kakvi su ti dečki kad se nakon nekoliko piva počnu prisjećati svojih studentskih dana.

- Rado bih vam pomogla, ali ja nisam pozvana.

- O da, jesi, samo to još ne znaš. Andrea će te sigurno nazvati, možda već danas, bila sam tako slobodna da sam joj dala tvoj broj telefona. Vidjet ćeš, ona je jedna super cura i vjerujem da ćete se brzo skompati. Osim toga, sigurno je usamljena otkad je rodila, nije lako biti doma po cijele dane sa bebom.

- Zašto Robert ne pozove svoju curu?

- Zato što je nema.

- Znači, ja bih mu trebala biti nešto kao pratilja?, razočarano uzdahne Ivana.

- Jooooj, Ivana, što ti kompliciraš! Otiđi na taj roštilj, druži se s ljudima svoje generacije, dobro se zabavite, poigraj se s bebom, popričaj s jednom mladom usamljenom mamom i vrati se doma. Robija poznaješ, a Andrea i Boris su stvarno simpatični mladi par, nabrajala je Laura.

- Ti i ja ćemo sutra otići kupiti neki poklon za bebu, znaš da dečki pojma nemaju što treba, zaključila je.

Ivana se pitala zašto Laura toliko inzistira na tom nedjeljnom druženju. Valjda joj je žao te Andree, sigurno curi nije lako s malom bebom, ima tu puno posla, Ivana je to dobro znala, ta sve do one tragedije ona se najviše brinula za malu Saru, premda je i sama bila još gotovo dijete. Oči su joj se napunile suzama kad se sjetila svega pa je otrčala u svoju sobu. Pitala se gdje li je Nikolina sada, prošlo je pet godina otkad se nisu ni čule ni vidjele, pet godina otkad je mala Sara zauvijek otišla, a njihova obitelj se raspala.

Lagala je Lauri da odlazi do svojih, bilo ju je tada stid reći da je potpuno sama iako ima i roditelje i sestru. U stvari ode do Sarinog groba i prošeće po mjestu, prespava u hostelu i vrati se u Zagreb. Ranije se viđala s mamom, ali kako ona nije prestajala sipati najgore moguće optužbe po Nikolini prestala ju je i zvati, ne može to slušati. Da, Nikolina je kriva za svoje ponašanje, ali zaboga, nije htjela smrt svog djeteta!

Andrea je te večeri nazvala Ivanu i rekla joj da mora doći u nedjelju, inače ništa od roštiljanja, izbacit će iz kuće muškarce ako ne bude imala žensko društvo, ne može cijeli dan slušati o kompjuterima i utakmicama.

Nije joj se išlo s Robertom k njegovim prijateljima jer je bila uvjerena kako ona ne pripada u takvo društvo, ali obećala je Andrei. U 11 sati su ubacili poklon na zadnje sjedište, bio je to veliki paket umotan u šareni papir, i krenuli na Pantovčak.