I ja sam tebe čekao (I ja... 2) 🔚

13. Pomirenje

Krenuli su prema Šibeniku u subotu rano ujutro. Autoput je bio gotovo prazan, sreća pa još nije bila špica sezone. Robertov BMW lako je gutao kilometre, nije se još pošteno razbudila, već su bili na pola puta.

- Ovaj tvoj auto me podsjeća na neku prašumsku zvijer – moćan, a tako tih, komentirala je Ivana.

- Hibrid, draga, hibrid, rekao sam ti da čuvam planetu. Imaš vozačku?

- Imam, naravno, samo nisam puno vozila, priznala mu je Ivana.

- Dobro, znaš da na tvojoj novoj poziciji u mojoj firmi dobivaš i službeni auto.

- A što će mi?

- Moja direktorica financija neće se vozikati tramvajem.

- Robert, ja sam neiskusan vozač. Što ako oštetim auto?

- Što s tim? Imamo osiguranje.

- Onda te molim neki manji auto.

- Dobit ćeš jednu lijepu toyotu prius pa se možeš utrkivati s Andreom, i ona vozi takav auto.

Ivana je samo uzdahnula. Donedavno je bila potpuno sama, da je tada nestala tko zna kada bi se to uopće otkrilo, sada ima dečka u kojeg je ludo zaljubljena, svoj ured i odgovoran posao, živi u kući s bazenom, vozit će moderan auto... Imala je potrebu dobro se uštipnuti da se uvjeri kako ne sanja.

- Draga, zamišljena si.

- Razmišljam kako mi se život u samo dva mjeseca potpuno promijenio.

- I moj se život potpuno promijenio. Prvi put ne osjećam se sam.

- Kako sam? Imaš mamu, bliske prijatelje...

- Ali nisam imao s kim dijeliti svoj život. Nije lijepo doći navečer u praznu kuću i ne želim nikad više tako živjeti.

- Zar nisi imao djevojaka?

- Jesam, ali ne onih koje bi dovodio doma.

- Hoćeš reći da sam ja...

- Da, ti si prva osoba koja je spavala sa mnom na onom krevetu, u onoj sobi.

- Drago mi je da sam i ja tebi u nečemu prva.

- I posljednja.

Srce joj je zatreperilo od ovih njegovih riječi. Stisnuo ju je za koljeno, zamišljao je kako rukom kreće prema gore, sve više i više, dok... Neee, pa vozim, zaboga, šta je meni, bit će puno prilike za to kasnije, opomenuo se i maknuo ruku. Ona je uzdahnula, htjela je da nastavi, ali se još nije toliko oslobodila da bi mu to i rekla.

Kuća njezinih roditelja djelovala je zatvoreno i prazno. Znala je da je otac vjerojatno u polju, a mama otraga u vrtu. Polako je išla puteljkom iza kuće kako bi što je više moguće odgodila susret. Bilo ju je strah. Mamu nije vidjela gotovo tri godine, tatu punih pet, a sada im je dolazila s ružnom istinom o njihovoj kćeri, zbog koje se njihova obitelj tako tužno raspala. Majku je našla kako bere velike i sočne jagode u staru pletenu košaru.

- Mama, tiho ju je pozvala.

Mama se pridigla, pogledala je, naglo se ispravila i zateturala.

- Mama!, uzviknula je Ivana i pritrčala joj.

- Ivana, dijete moje, jesi to stvarno ti?, zaplakala je mama grleći svoju prelijepu kćer.

- Jesam, mama, jesam. Di je tata?

- U polju, znaš da sad ima puno posla.

- Kako si ti?

- Ne pitaj, odmahnula je rukom, podigla napola punu košaru i krenula prema kući. Naglo je zastala i zagledala se u mladog visokog muškarca koji je polako šetkao pred kućom.